Пређи на главни садржај

Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre

 






 

Premijera: 22. maj 2009, scena "Pera Dobrinović"

Prevod

KIRIL TARANOVSKI

Reditelj

RADOSLAV MILENKOVIĆ

Dramaturg

BARBARA HORVAT

Scenograf

JURAJ FABRI

Kostimograf

JASNA BADNjAREVIĆ

Asistent reditelja

Jelena Antonijević

Asistent scenografa

Nada Danilovac

Asistent kostimografa

Snežana Horvat

 

 

 

 

 

 

U L O G E

 

Maša DRAGINjA VOGANjAC
Olga
 GORDANA JOŠIĆ-GAJIN
Irina JOVANA MIŠKOVIĆ
Prozorov JUGOSLAV KRAJNOV
Natalija Ivanovna SANjA RISTIĆ-KRAJNOV
Kuligin ALEKSANDAR GAJIN
Veršinjin IGOR PAVLOVIĆ
Tuzenbah MILOVAN FILIPOVIĆ
Soljoni MIROSLAV FABRI
Čebutkin RADE KOJADINOVIĆ
Fedotik MILORAD KAPOR
Rode DRAGAN KOJIĆ
Ferapont DRAGOMIR PEŠIĆ
Anfisa KSENIJA MARTINOV-PAVLOVIĆ
Ana ALEKSANDRA CARIĆ
Marija OLIVERA STAMENKOVIĆ
Elena, Voda JELENA ANTONIJEVIĆ

 

 

 


 

 

 

KOMEDIJA

 

 

 

Kako mladi danas shvataju Čehova? Da li i oni čine istu grešku kao mi nekad? Da li čitajući dela Antona Pavloviča uživaju u sumornosti njegovih likova? Čehov, baš kao i naš Molijer, i u kratkim i u dugim komedijama, u stvari je veliki šaljivdžija. Njegovi likovi su, ipak, smešni i u najbolnijim časovima svojih malih sudbina pripadaju, ma šta da su i ma šta da kažu, čak i dok uzaludno čekaju da im se ostvari život, svetu ironije. Čehov nije Labiš beznađa. Znam, tu je Trepljev, tu je Nina, Ivanov i drugi. Ali, genijalnošću i sklonošću ka suštinskom, Čehov, dobar satiričar kakav je bio, uveo je u komediju smrt i samoubistvo, a da to uopšte ne izgleda neobično. Po profesiji lekar, i sam bolestan, on suviše dobro poznaje psihologiju da bi uzeo zaozbiljno zanose i razočaranja svojih junaka. Smrt, u ovom pozorištu, deo je pomoćnih komičkih rekvizita, a beznačajnost je sredstvo farse. Ukratko, ja ne vidim nikakvu tugu u svim tim bankrotstvima i neuspesima, u tom iznemoglom svetu. Čak i smrt adolescenta je običan događaj. Daleko smo od Čatertona. Preko svojih "svakodnevnih" likova Čehov, smešeći se, proteruje romantizam iz motiva smrti i propasti. Treba čitati i igrati Čehovljeve komade, prijatelju čitaoče, kao komedije. Oni su smešni. Oni se rugaju. Oni su živi.
(...)
U svitanje 20. veka, trinaest godina pre Oktobarske revolucije koja će uznemiriti svet, posebno Rusiju, umire onaj koji je, na daskama, kao da se igra, stvarao surovu sliku tog "odlazećeg" društva, tih nesrećnih duša i dokonih tela. Ne umem i ne mogu da sažaljevam Arkadinu i njenog sina, kao ni ostale likove oko njih. Dobro znam da je Čehov saosećao s onim najnesrećnijim među njima, ali je svedočio o njihovim sudbinama iz ugla živih. Definitivno, ma kako nam to izgledalo prilikom prvog čitanja, ne treba glumiti na tužan i melanholičan način u komadima Tri sestre,Ujka Vanja, Galeb... Ne treba tugovati nad njihovom sudbinom. Njih treba preoblikovati u kreacije bez posebnog značaja. Dramatizovati melanholiju, "dušu pod maramom" ili, kako mi na Zapadu kažemo, slovensku dušu, značilo bi rugati se Čehovu. Kako su drugi nemilosrdni prema tim likovima, kako ih vode ka propasti, ka beznadežnom kraju nakon nesigurnog i praznog života. To ne znači da je Čehovljevo delo mračno, posebno zbog toga što je osvetljeno ironijom autora, kao i njegovom plemenitošću, posebnom saosećajnošću, ali i ravnodušnošću. On je oštro protestovao protiv takozvanih dolorističkih interpretacija svojih komada. Gorki je o tome svedočio: "O svojim komadima govorio je da su komični i bio je, verujem, iskreno ubeđen da piše komične komade."

(iz Vilarovog predgovora za knjigu «Anton Čehov, Višnjik posle Galeba", Galimar, 1963)

 

 

 

 

 

RADOSLAV MILENKOVIĆ

 

 

Rođen 17. februara 1958. u Novom Sadu. Na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, 1980. diplomirao glumu, u klasi profesora Branka Pleše. Letnja škola pantomime kod Ladislava Fialke (Dubrovnik, 1978); Letnja škola scenskog pokreta Žaka Lekoka (Pariz, 1979); Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, 1990. diplomirao pozorišnu i radio režiju, u klasi profesora Dejana Mijača. Od 1977. odigrao više od 50 uloga u najznačajnijim pozorištima Beograda, Novog Sada i Zagreba i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Godine 1982, zajedno sa Sretenom Mokrovićem, osnovao u Zagrebu Teatar MM. Od 1984-1987. član glumačkog ansambla Teatra &TD u Zagrebu. Od 1981-1990. igrao u četiri predstave Dubrovačkih ljetnih igara (E. Bond: Lear, M. Držić: Hekuba, V. Šekspir: Oluja, V. Šekspir: Hamlet). Član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu od 1987. do 2005. Kao glumac gostovao u Srpskom narodnom pozorištu i u Ateljeu 212, Narodnom pozorištu, Beogradskom dramskom pozorištu i Zvezdara teatru u Beogradu. U pozorištima Srbije, Hrvatske, Mađarske, Švedske i Makedonije režirao drame Slavomira Mrožeka, Pavela Kohouta, Petera Vajsa, Mjureja Šizgala, Samjuela Beketa, Marše Norman, Rožea Vitraka, Alfreda Žarija, Augusta Strindberga, A. N. Ostrovskog, Maksima Gorkog, Ljudmile Razumovske, Nikolaja Koljade, Edena fon Horvata, Martina Makdone, Franca Ksavera Kreca, Vladimira Nabokova, Žan-Pola Sartra, Aleksandra Galina, Ežena Joneska, Olega Bogajeva, Marine Kar, Ž. B. P. Molijera, Ernea Sepa, Pitera Šefera, Edvarda Bonda, Januša Glovackog, Voltera, Čehova, Bulgakova, Marina Držića, Aleksandra Popovića, Gorana Stefanovskog, Nebojše Romčevića, Miloša Krečkovića, Radoja Domanovića, Matije Bećkovića... Od 1997. gostujući je reditelj pozorišta “Csiky Gergely” u Kapošvaru (Mađarska). Od 2004. gostujući je reditelj “Gardonyi Geza” pozorišta u Egeru (Mađarska). Od 2006. gostujući je reditelj Nacionalnog pozorišta u Miškolcu (Mađarska). Od 2005. zaposlen kao reditelj u Srpskom narodnom pozorištu.
Objavio sledeće knjige poezije: „Tačka. Pepeo. Poezija.”, Matica srpska, Novi Sad, 1982. i „Krhotine”, Krovovi, Sremski Karlovci, 1993. Za pozorišno i radio izvođenje dramatizovao dela Matije Bećkovića, Radoja Domanovića, Stevana Sremca, Ranka Marinkovića, Aleksandra Grina, Franca Kafke. Otac Arsenija (rođen 1996) i Natalije (rođena 1999). Živi u Beogradu.
REŽIJE U SRPSKOM NARODNOM POZORIŠTU: 1985. Slavomir Mrožek: STRIPTIZ; 1991. Peter Vajs: PATNjE GOSPODINA MOKINPOTA; 1991. Laza Kostić: MEĐU JAVOM I MED’ SNOM; 1992. Radoje Domanović: VOĐA; 1996. Nikolaj Koljada: MURLIN MURLO; 2005. Marin Držić: DUNDO MAROJE; 2007. Alber Kami: NESPORAZUM; 2008.

 

 

 

 

Reč reditelja

ŠESTI PRST

 

 

 

Raditi Čehova - uvek, pa i ovog proleća u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu - nije samo izuzetno zahtevan zanatski, nije ni u svakom smislu poseban umetnički izazov, već pre (i iznad) svega, jedinstvena privilegija, iznimna mogućnost da sada i ovde, u vremenu i prostoru određenim svakovrsnom (dakle, i pozorišnom) proizvoljnošću, pronađemo utočište na pedesetak proba na kojima ćemo (glumci, saradnici i ja) biti pošteđeni primoranosti na aktuelnost a u prilici da otkrivamo savremeno; da prođemo kroz proces u kome ćemo, dubinom i slojevitošću piščevog dela, biti zaštićeni od upliva banalnog, trivijalnog i nadasve vulgarnog političkog a, istovremeno, suočeni s iskušenjima i društvene i lične angažovanosti; takođe i priliku da sa "energijom zablude" (svojstvene, valjda, samo umetnicima, naročito onima koji prave pozorište) tragamo za verom i nadom i ljubavlju (tri sestre), pitajući se (brutalno iskreno) o razlozima i svrsi patnji u kojima trajemo naše promašene živote.
Stoga je naš ulog u ovom susretu sa Čehovljevim genijem duboko intiman (pri tom utemeljen na snažnoj odluci da u svom radu budemo spremni da prevaziđemo iznurivanje privatnim) - samo tako, uvereni smo, možemo od pesnika učiti o svom beznačajnom životu; samo tako, uprkos iscrpljenosti, možemo se suočiti sa (svojim) Natašama i Protopopovima u našem vremenu i prostoru i baš kao i (Čehovljevi) Prozorovi, uprkos svim svojim znanjima, talentima i snovima, spoznati da smo ostareli i postali suvišni - "nešto kao šesti prst", kako kaže jedna od triju sestara u našoj predstavi.

 

 

 

 

TRI U JEDNOM

 

 

 

Prošetale tri devojke / poželele tri želje

"Pokušaj da objasniš trojstvo, izgubićeš razum; pokušaj da negiraš trojstvo, izgubićeš večni život."

Broj 3 – "Božji pečat" u univerzumu, verovatno najpopularniji mistični broj (Vede, iranski tekstovi, Grčka i Rim, Kelti, Sloveni...). Stari i Novi zavet: Hrist je tri puta pao na putu za Golgotu.
Broj 3 – Kao najčešći broj, upotrebljava se i u prozi i u poeziji (tri brata, cara, dana, vetra, zmaja): kosovski ciklus pesama ("tri dobra junaka"), hajdučke i uskočke družine (tri čete, zasede, bitke), pesme o svatovima (mladoženja, stari svat, kum). Poznat je i kao "lirski broj", kao mera vremena i vrednosti. Tročlana kompozicija najčešće se ostvaruje s gradacijom (tri prepreke, zadatka, gonjenja, znaka).
Gorgona – Stena, Eurijala, Meduza, bića nakazne glave, stanuju u Hadovim dvorima.
Gracije / harite – Eufrosina (Veselost), Aglaja (Sjajna), Talija (Cvetna), Zevsove kćerke, boginje koje oličavaju sve što je lepo u prirodi i uzvišeno u ljudskom duhu.
Kerber – troglavi Hadov pas, čuvar ulaza u Podzemlje. Kada ga je Herakle izvukao na svetlost dana, Kerber je izbljuvao na zemlju belu penu, iz koje je nikla otrovna biljka jedič.
Kotor, legenda – Tri sestre čekale su istog pomorca da se vrati s mora i jednoj od njih uzvrati ljubav. Kapetan im je slao poklone, ali se nikad nije vratio na kopno. U palati s troje vrata, trima prozorima, balkonima, sestre su ostale verne svome kapetanu.
Latinski citati – 1. Govornik treba da ima na umu troje: šta govori, na kom mestu i kako. 2. Kažemo da su na svetu tri nesrećnika: nesrećan je ko malo zna, a ne daje da ga uče; nesrećan je koji dobro uči a loše radi; nesrećan je onaj kome nikakva mudrost ne pomaže. 3. Postoje tri pravna propisa: pošteno živeti, drugoga ne vređati, svakom dati što je njegovo.
Morje – kćerke mračne Noći: Kloto (Prelja), Lahesa (Sudbina), Atropa (Neumitna). Određuju ljudima dobro i zlo pri rođenju, budno motre na prekršaje bogova i ljudi i nemaju mira sve dok grešnik ne dobije zasluženu kaznu.
Opasno trojstvo – sprega vlasti, moći i sile.
Pitagorini brojevi – Stanovište da su "sve stvari" brojevi, a elementi brojeva osnovni sastojci svih stvari. Trojke prirodnih brojeva takvih da je zbir kvadrata dvaju od njih jednak kvadratu trećeg broja. Broj 3 Pitagora je nazvao brojem dovršenosti koja je izražena početkom, sredinom i završetkom.
Pozdrav s tri prsta – opšti srpski nacionalni pozdrav. Analogija s načinom krštenja pravoslavaca (tri prsta desne ruke), koji simbolizuje Svetog Oca, Svetog Sina i Svetog Duha.
Rajnske kćeri – Voglinda, Velgunda, Floshilda, vodene nimfe koje čuvaju rajnsko zlato (Prsten Nibelunga).Sudbina – U nordijskoj mitologiji tri su božanstva kontrolisala čovekovu sudbinu: Urda (Prošlost), Verdandi (Sadašnjost), Skuld (Budućnost).
Sudije – U klasičnoj mitologiji sudije u podzemnom svetu: Minos, Radamant, Eak.
Tesla, Nikola – "Brojio sam korake na svojim šetnjama, izračunavao zapreminski sadržaj tanjira supe, šolje kafe i komada hrane... Sve moje ponovljene radnje ili operacije morale su biti deljive s tri, a ako bih pogrešio, počeo bih od početka, čak i ako bi mi za to trebalo nekoliko sati."
Tri dana – "merna jedinica" za gostoprimstvo u Srbiji (Svakog gosta za tri dana dosta)
Trije – Tri sestre, tri krilate device, koje žive u podnožju parnaskog klanca i hrane se medenim saćem. Kad se najedu, padaju u zanos i proriču sudbinu; ako im se uskrati ova božanska hrana, one nastoje da sve navedu na krivi put.
Trilema – Silogizam čija je viša premisa hipotetičko-disjunktivan sud s tri mogućnosti. Čuvena je Lajbnicova trilema kojom je dokazivao da je ovaj svet najbolji mogući: Ako naš svet nije najbolji mogući, to Bog ili nije znao ili nije hteo, ili nije mogao stvoriti bolji; ali ne stoji ni jedno, ni drugo, ni treće, jer je Bog sveznajući, predobar i svemogući; dakle, naš svet je najbolji mogući.
Trojka, astrologija – detinjasti paničari, simpatični, prostosrdačni, često rasejani, mnogo žele ali nemaju dovoljno energije. Nervozni kada su umorni, plemeniti i pomalo konfuzni. Kreativni, umetničke prirode koje često traže oslonac, večita deca koja se plaše da odrastu. Dobro se razumeju sa Šesticama i Devetkama, drugim Trojkama, a Petice, Dvojke ih uznemiravaju. Trojke su večiti putnici, ali iz duhovnih i intelektualnih potreba jer su radoznali.
Trojstvo, motiv – tri sestre, brata, veštice, bitke, predmeta, zadatka...
Trougao – U većini religija, temeljni broj, izraz intelektualnog i duhovnog reda, božanskog, i u kosmosu i u čoveku
Simbolizam trougla poklapa se s brojem tri. Kako se svaki lik, ako se povuku linije od njegovog središta do uglova, može podeliti na nekoliko trouglova, to je trougao u osnovi svega. Jednakostranični trougao simbolizuje božansko, sklad, razmeru.
Trougao vrhom okrenut prema gore simbolizuje vatru i muški pol; vrhom okrenut prema dole vodu i ženski pol. Jednakostranični trougao u judaizmu simbolizuje Boga čije je ime zabranjeno izgovoriti.
Furije / erinije – demoni podzemlja: Alekto, Megera, Tisifona, zastrašujuća bića bez ikakvih ideja o dobru. Kažnjavaju prekršaje prastarih, nepisanih zakona, svete prolivenu rođačku krv, uvrede nanete roditeljima i povredu gostoprimstva.
Harpije – Ajelo (Oluja), Okipeta (Vihor), Keleno (Tama), krilata čudovišta, otmičari duša mrtvih, izvršioci božanske osvete.
Triling, poker – Three of a Kind, karte istog znaka s dve različite karte. Poznato kao Tris, Set ili Trips.Trojka – ruska kočija ili saonice, simbol Rusije ("Ah, Rusijo, ti Trojko, kuda ste poleteli?", Gogolj, Mrtve duše)

Priredila Aleksandra KOLARIĆ

Izvori:
Rečnik paganskih religija, Beograd 1988; Rečnik grčke i rimske mitologije, Beograd, 1979; Leksikon hrišćanstva, judaizma i islama, Beograd 2006; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1979; Biblijski leksikon, Zagreb, 1982; E. A. Volis Badž, Amajlije i talismani, autorsko izdanje, Beograd 1988; Wikipedia...

 

 

 

 

MOSKVA

 

 

 

Po geografskom položaju, Moskva je savršeno odgovarala ambicijama tamošnjih vodećih trgovaca. Već sredinom osamnaestog veka ona je bila žarište najvećeg jedinstvenog tržišta u Carstvu. To je bilo središte razvijenog i raznovrsnog industrijskog regiona u kojem je laka i tekstilna industrija igrala glavnu ulogu, proizvodeći robu široke potrošnje, za razliku od ostalih industrijskih regiona Rusije. Moskva je, takođe, bila komunikacijski čvor Carstva, naročito što se tiče naglo rastuće mreže železničkih pruga, koja je bila ključni instrument za transport ruskih prirodnih bogatstava tokom druge polovine devetnaestog veka. U kulturnom pogledu, Moskva je bila simbol „Rusa“, pre-imperijalne Rusije: „originalna prestonica“ u kojoj su još krunisani carevi, i koja je zbog toga mogla da predstavlja protivtežu sumornoj, evropeiziranoj prestonici na Nevi.“

(Džefri Hosking: Rusija: Narod i Carstvo)

 

 

 

 

SUROVOST

 

 

 

... Prvi „surovi“ pristup komadu Tri sestre preduzima Otomar Krejča. Njegova produkcija u Pozorištu iza kapija (Divadlo za Branou, 1965) bila je prividno lako prepoznatljiva – fin-de-siecle kostimi, vojničke uniforme, izobilje brada; ali Svobodina scenografija je svela ambijent na par preovlađujućih simboličnih elemenata. Umesto da bude diskretna, gluma je postala histerična i nasilna. U završnom prizoru, odbacujući tipičan stil monumentalnog „tabloa“, sestre su se zavrtele po sceni poput oslepelih ptica, dok se Čebutikin (u tumačenju samog Krejče), nadnosio nad prvi red gledališta ljuljajući se i grakćući „Nije važno! Nije važno!“
Post-krejčijanske evropske produkcije usvojile su njegovo kritičko stanovište prema sestrama, preispitujući njihove tvrdnje o moralnoj ili intelektualnoj nadmoćnosti nad okolinom koja ih okružuje. Mašino preljubništvo, Olgina gadljiva uljudnost i Irinina ravnodušnost prema udvaračima sagledane su kao nešto što ih čini sličnim Nataši. Pariska predstava Lućijana Pintilijea iz 1978. pretvorila je sestre u aspekte jedinstvene, arhetipske žene, erotične i potisnute.
Mlađa generacija Rusa napala je ustaljenu poentu Tri sestre kao metaforu svega zaostalog u kulturi establišmenta. Efros je postavio skandalozne Sestre (Moskva, 1967), koje su izazvale gnevna pisma uredništvima i bile konačno zabranjene. Njegove Prozorove, i krug oko njih, su obmanuti idealisti, u toj meri ubeđene u sopstvene vrline, da postaju nesvesne zla koje ih postepeno usisava. Tri sestre Jurija Ljubimova (Moskovski Dramski teatar, Malaja Bronaja, 1981), smeštene u negostoljubive barake zajedno sa slušaonicom, ponudile su novi podrugljiv komentar na sovjetsku stvarnost. Kao odgovor na stalno ponavljani poziv „U Moskvu! U Moskvu!“, Ljubimov je uklonio zid Pozorišta na Taganki, puštajući unutra hladan noćni vazduh i pogled na savremenu prestonicu. „Čeznete za Moskvom?“ izgledalo je kao da time kaže. „ Pa, evo vam je, u svoj njenoj buci i prljavštini. Žudite za sjajnom budućnošću? Da li ste ovo imali na umu?“ Šezdeset godina lažnih žudnji razgolitilo se u tom trenutku.

(Lorens Senelik: Rediteljski Čehov)

 

 

 

 

SUROGAT ŽIVOTA

 

 

 

... Poput naroda Okeanije kojima je nedostajao imunitet i odbrana od uništitelja njihove kulture, prozorovsko izolovano ostrvo otmenosti, intelektualnosti i uglađenosti biva podrivano iznutra i napadano spolja. Tromost je oslabila kulturnu i ličnu vitalnost Prozorovih i njihovih prijatelja, iscrpljujući njihovu snagu i potkopavajući njihova umeća. Maša, nekada vešta pijanistkinja, nije godinama ni pipnula svoj instrument; kada biva zakazan dobrotvorni koncert, njeni rođaci i prijatelji se pretvaraju da veruju kako ona još poseduje izvođački dar. Histerik u duši, ona je opsednuta rečima jedne pesme koja je neprestano muči. Andrej, koga su sestre razmazile i tretiraju ga kao „našeg intelektualca“, tone u lenjost i proždrljivost, goji se i pati sve više od sipljivosti, prekida svoje studije i odriče se violine, osim u časovima histerije (on doslovno svira dok grad gori), najzad, prekida sa rezbarenjem okvira i ostalih rukotvorina, kojim je kod sestara i stekao status umetničke duše. Olga pati od stalnih glavoblja, krajnje je iznurena i između napada bolova može jedino da sanjari o vikendu i mogućem slobodnom vremenu. A Irina čezne za izbavljenjem i oslobođenjem pomoću rada, ali ne može da pronađe nijedan posao na kome bi došli do izražaja njena mašta i smisao za poeziju; ona je takođe neprestano umorna, no čak i na kraju, kada joj verenik gine u dvoboju samo dan pre njihovog venčanja, ona se raduje olakšanju koje će pronaći nesebično se posvećujući novoj karijeri učiteljice.
Ali onaj ko suštinski pati od tromosti i mlitavosti jeste Čebutikin, vojni lekar koji je davno zaboravio sve što je znao o medicini, izgubivši se u mračnim pijanstvima i melanholičnoj ravnodušnosti. On se u toj meri otuđio od svih ljudskih problema, da samo novinski izveštaji iz dalekih zemalja bude u njemu nejasno interesovanje; čak ni smrt barona Tuzenbaha, njegovog mladog kolege, ne može da ga otrgne iz letargije. Dejstvo totalne acedia, duhovne tromosti i mlitavosti, oličeno je u ovom doktoru, koji zagovara nihilistički stav da ništa ne postoji i da niko, uključujući i njega samog, nije stvarno, uistinu živ.
A ako život i jeste stvaran, zaključuje Čebutikin, to nema značaja. Ništa nema nikakvog značaja.

(Stenford Liman: Sedam smrtnih grehova: društvo i zlo)
Odabrao i preveo Svetislav Jovanov



 




 

 

 


Коментари

Popularni postovi

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Ujkin san

Vida Ognjenović - Je li bilo kneževe večere

Milena Marković - Nahod Simeon

Luc Hibner - Greta, stranica 89

Martin Krimp - Nasrtaji na njen život

Branko Dimitrijević - Ljubavni jadi Vudija Alena

Predstave koje su za sad dodate na blog

Anton Pavlovič Čehov - Ivanov

Ežen Jonesko - Ćelava pevačica