Kako
mladi danas shvataju Čehova? Da li i oni čine istu grešku kao mi
nekad? Da li čitajući dela Antona Pavloviča uživaju u sumornosti
njegovih likova? Čehov, baš kao i naš Molijer, i u kratkim i u dugim
komedijama, u stvari je veliki šaljivdžija. Njegovi likovi su, ipak,
smešni i u najbolnijim časovima svojih malih sudbina pripadaju, ma šta
da su i ma šta da kažu, čak i dok uzaludno čekaju da im se ostvari
život, svetu ironije. Čehov nije
Labiš beznađa. Znam, tu je Trepljev, tu je Nina, Ivanov i drugi. Ali,
genijalnošću i sklonošću ka suštinskom, Čehov, dobar satiričar kakav je
bio, uveo je u komediju smrt i samoubistvo, a da to uopšte ne izgleda
neobično. Po profesiji lekar, i sam bolestan, on suviše dobro poznaje
psihologiju da bi uzeo zaozbiljno zanose i razočaranja svojih junaka.
Smrt, u ovom pozorištu, deo je pomoćnih komičkih rekvizita, a
beznačajnost je sredstvo farse. Ukratko, ja ne vidim nikakvu tugu u
svim tim bankrotstvima i neuspesima, u tom iznemoglom svetu. Čak i smrt
adolescenta je običan događaj. Daleko smo od Čatertona. Preko svojih
"svakodnevnih" likova Čehov, smešeći se, proteruje romantizam
iz motiva smrti i propasti. Treba čitati i igrati Čehovljeve komade,
prijatelju čitaoče, kao komedije. Oni su smešni. Oni se rugaju. Oni su
živi.
(...)
U svitanje 20. veka, trinaest godina pre Oktobarske revolucije koja će
uznemiriti svet, posebno Rusiju, umire onaj koji je, na daskama, kao da
se igra, stvarao surovu sliku tog "odlazećeg" društva, tih
nesrećnih duša i dokonih tela. Ne umem i ne mogu da sažaljevam Arkadinu
i njenog sina, kao ni ostale likove oko njih. Dobro znam da je Čehov
saosećao s onim najnesrećnijim među njima, ali je svedočio o njihovim
sudbinama iz ugla živih. Definitivno, ma kako nam to izgledalo prilikom
prvog čitanja, ne treba glumiti na tužan i melanholičan način u
komadima Tri sestre,Ujka Vanja, Galeb... Ne treba tugovati
nad njihovom sudbinom. Njih treba preoblikovati u kreacije bez posebnog
značaja. Dramatizovati melanholiju, "dušu pod maramom" ili,
kako mi na Zapadu kažemo, slovensku dušu, značilo bi rugati se Čehovu.
Kako su drugi nemilosrdni prema tim likovima, kako ih vode ka propasti,
ka beznadežnom kraju nakon nesigurnog i praznog života. To ne znači da
je Čehovljevo delo mračno, posebno zbog toga što je osvetljeno ironijom
autora, kao i njegovom plemenitošću, posebnom saosećajnošću, ali i
ravnodušnošću. On je oštro protestovao protiv takozvanih dolorističkih
interpretacija svojih komada. Gorki je o tome svedočio: "O svojim
komadima govorio je da su komični i bio je, verujem, iskreno ubeđen da
piše komične komade."
(iz Vilarovog predgovora za knjigu «Anton
Čehov, Višnjik posle Galeba",
Galimar, 1963)
RADOSLAV
MILENKOVIĆ
Rođen
17. februara 1958. u Novom Sadu. Na Akademiji umetnosti u Novom Sadu,
1980. diplomirao glumu, u klasi profesora Branka Pleše. Letnja škola
pantomime kod Ladislava Fialke (Dubrovnik, 1978); Letnja škola scenskog
pokreta Žaka Lekoka (Pariz, 1979); Na Fakultetu dramskih umetnosti u
Beogradu, 1990. diplomirao pozorišnu i radio režiju, u klasi profesora
Dejana Mijača. Od 1977. odigrao više od 50 uloga u najznačajnijim
pozorištima Beograda, Novog Sada i Zagreba i na Dubrovačkim ljetnim
igrama. Godine 1982, zajedno sa Sretenom Mokrovićem, osnovao u Zagrebu
Teatar MM. Od 1984-1987. član glumačkog ansambla Teatra &TD u
Zagrebu. Od 1981-1990. igrao u četiri predstave Dubrovačkih ljetnih
igara (E. Bond: Lear, M. Držić: Hekuba, V.
Šekspir: Oluja, V. Šekspir: Hamlet). Član
Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu od 1987. do 2005. Kao
glumac gostovao u Srpskom narodnom pozorištu i u Ateljeu 212, Narodnom
pozorištu, Beogradskom dramskom pozorištu i Zvezdara teatru u Beogradu.
U pozorištima Srbije, Hrvatske, Mađarske, Švedske i Makedonije režirao
drame Slavomira Mrožeka, Pavela Kohouta, Petera Vajsa, Mjureja Šizgala,
Samjuela Beketa, Marše Norman, Rožea Vitraka, Alfreda Žarija, Augusta
Strindberga, A. N. Ostrovskog, Maksima Gorkog, Ljudmile Razumovske,
Nikolaja Koljade, Edena fon Horvata, Martina Makdone, Franca Ksavera
Kreca, Vladimira Nabokova, Žan-Pola Sartra, Aleksandra Galina, Ežena
Joneska, Olega Bogajeva, Marine Kar, Ž. B. P. Molijera, Ernea Sepa,
Pitera Šefera, Edvarda Bonda, Januša Glovackog, Voltera, Čehova,
Bulgakova, Marina Držića, Aleksandra Popovića, Gorana Stefanovskog,
Nebojše Romčevića, Miloša Krečkovića, Radoja Domanovića, Matije
Bećkovića... Od 1997. gostujući je reditelj pozorišta “Csiky Gergely” u
Kapošvaru (Mađarska). Od 2004. gostujući je reditelj “Gardonyi Geza”
pozorišta u Egeru (Mađarska). Od 2006. gostujući je reditelj
Nacionalnog pozorišta u Miškolcu (Mađarska). Od 2005. zaposlen kao
reditelj u Srpskom narodnom pozorištu.
Objavio sledeće knjige poezije: „Tačka. Pepeo. Poezija.”, Matica srpska,
Novi Sad, 1982. i „Krhotine”, Krovovi, Sremski Karlovci, 1993. Za
pozorišno i radio izvođenje dramatizovao dela Matije Bećkovića, Radoja
Domanovića, Stevana Sremca, Ranka Marinkovića, Aleksandra Grina, Franca
Kafke. Otac Arsenija (rođen 1996) i Natalije (rođena 1999). Živi u
Beogradu.
REŽIJE U SRPSKOM NARODNOM POZORIŠTU: 1985. Slavomir Mrožek: STRIPTIZ;
1991. Peter Vajs: PATNjE GOSPODINA MOKINPOTA; 1991. Laza
Kostić: MEĐU JAVOM I MED’ SNOM; 1992. Radoje
Domanović: VOĐA; 1996. Nikolaj Koljada: MURLIN MURLO;
2005. Marin Držić: DUNDO MAROJE; 2007. Alber Kami: NESPORAZUM;
2008.
Reč
reditelja
ŠESTI
PRST
Raditi
Čehova - uvek, pa i ovog proleća u Srpskom narodnom pozorištu u Novom
Sadu - nije samo izuzetno zahtevan zanatski, nije ni u svakom smislu
poseban umetnički izazov, već pre (i iznad) svega, jedinstvena
privilegija, iznimna mogućnost da sada i ovde, u vremenu i prostoru
određenim svakovrsnom (dakle, i pozorišnom) proizvoljnošću, pronađemo
utočište na pedesetak proba na kojima ćemo (glumci, saradnici i ja)
biti pošteđeni primoranosti na aktuelnost a u prilici da otkrivamo
savremeno; da prođemo kroz proces u kome ćemo, dubinom i slojevitošću
piščevog dela, biti zaštićeni od upliva banalnog, trivijalnog i nadasve
vulgarnog političkog a, istovremeno, suočeni s iskušenjima i društvene
i lične angažovanosti; takođe i priliku da sa "energijom
zablude" (svojstvene, valjda, samo umetnicima, naročito onima koji
prave pozorište) tragamo za verom i nadom i ljubavlju (tri sestre),
pitajući se (brutalno iskreno) o razlozima i svrsi patnji u kojima
trajemo naše promašene živote.
Stoga je naš ulog u ovom susretu sa Čehovljevim genijem duboko intiman
(pri tom utemeljen na snažnoj odluci da u svom radu budemo spremni da
prevaziđemo iznurivanje privatnim) - samo tako, uvereni smo, možemo od
pesnika učiti o svom beznačajnom životu; samo tako, uprkos
iscrpljenosti, možemo se suočiti sa (svojim) Natašama i Protopopovima u
našem vremenu i prostoru i baš kao i (Čehovljevi) Prozorovi, uprkos
svim svojim znanjima, talentima i snovima, spoznati da smo ostareli i
postali suvišni - "nešto kao šesti prst", kako kaže jedna od
triju sestara u našoj predstavi.
TRI
U JEDNOM
Prošetale
tri devojke / poželele tri želje
"Pokušaj da objasniš trojstvo, izgubićeš
razum; pokušaj da negiraš trojstvo, izgubićeš večni život."
Broj 3
– "Božji pečat" u univerzumu, verovatno najpopularniji
mistični broj (Vede, iranski tekstovi, Grčka i Rim, Kelti, Sloveni...).
Stari i Novi zavet: Hrist je tri puta pao na putu za Golgotu.
Broj 3 – Kao najčešći broj, upotrebljava se i u prozi i u poeziji (tri
brata, cara, dana, vetra, zmaja): kosovski ciklus pesama ("tri
dobra junaka"), hajdučke i uskočke družine (tri čete, zasede,
bitke), pesme o svatovima (mladoženja, stari svat, kum). Poznat je i
kao "lirski broj", kao mera vremena i vrednosti. Tročlana
kompozicija najčešće se ostvaruje s gradacijom (tri prepreke, zadatka,
gonjenja, znaka). Gorgona – Stena, Eurijala, Meduza, bića nakazne glave, stanuju
u Hadovim dvorima. Gracije / harite – Eufrosina (Veselost), Aglaja (Sjajna),
Talija (Cvetna), Zevsove kćerke, boginje koje oličavaju sve što je lepo
u prirodi i uzvišeno u ljudskom duhu. Kerber – troglavi Hadov pas, čuvar ulaza u Podzemlje. Kada
ga je Herakle izvukao na svetlost dana, Kerber je izbljuvao na zemlju
belu penu, iz koje je nikla otrovna biljka jedič. Kotor, legenda – Tri sestre čekale su istog pomorca da se
vrati s mora i jednoj od njih uzvrati ljubav. Kapetan im je slao
poklone, ali se nikad nije vratio na kopno. U palati s troje vrata,
trima prozorima, balkonima, sestre su ostale verne svome kapetanu. Latinski citati – 1. Govornik treba da ima na umu troje:
šta govori, na kom mestu i kako. 2. Kažemo da su na svetu tri
nesrećnika: nesrećan je ko malo zna, a ne daje da ga uče; nesrećan je
koji dobro uči a loše radi; nesrećan je onaj kome nikakva mudrost ne
pomaže. 3. Postoje tri pravna propisa: pošteno živeti, drugoga ne
vređati, svakom dati što je njegovo. Morje – kćerke mračne Noći: Kloto (Prelja), Lahesa
(Sudbina), Atropa (Neumitna). Određuju ljudima dobro i zlo pri rođenju,
budno motre na prekršaje bogova i ljudi i nemaju mira sve dok grešnik
ne dobije zasluženu kaznu. Opasno trojstvo – sprega vlasti, moći i sile. Pitagorini brojevi – Stanovište da su "sve
stvari" brojevi, a elementi brojeva osnovni sastojci svih stvari.
Trojke prirodnih brojeva takvih da je zbir kvadrata dvaju od njih
jednak kvadratu trećeg broja. Broj 3 Pitagora je nazvao brojem
dovršenosti koja je izražena početkom, sredinom i završetkom. Pozdrav s tri prsta – opšti srpski nacionalni pozdrav.
Analogija s načinom krštenja pravoslavaca (tri prsta desne ruke), koji
simbolizuje Svetog Oca, Svetog Sina i Svetog Duha. Rajnske kćeri – Voglinda, Velgunda, Floshilda, vodene nimfe
koje čuvaju rajnsko zlato (Prsten Nibelunga).Sudbina –
U nordijskoj mitologiji tri su božanstva kontrolisala čovekovu sudbinu:
Urda (Prošlost), Verdandi (Sadašnjost), Skuld (Budućnost). Sudije – U klasičnoj mitologiji sudije u podzemnom svetu:
Minos, Radamant, Eak. Tesla, Nikola – "Brojio sam korake na svojim šetnjama,
izračunavao zapreminski sadržaj tanjira supe, šolje kafe i komada
hrane... Sve moje ponovljene radnje ili operacije morale su biti
deljive s tri, a ako bih pogrešio, počeo bih od početka, čak i ako bi
mi za to trebalo nekoliko sati." Tri dana – "merna jedinica" za gostoprimstvo u
Srbiji (Svakog gosta za tri dana dosta) Trije – Tri sestre, tri krilate device, koje žive u
podnožju parnaskog klanca i hrane se medenim saćem. Kad se najedu,
padaju u zanos i proriču sudbinu; ako im se uskrati ova božanska hrana,
one nastoje da sve navedu na krivi put. Trilema – Silogizam čija je viša premisa
hipotetičko-disjunktivan sud s tri mogućnosti. Čuvena je Lajbnicova
trilema kojom je dokazivao da je ovaj svet najbolji mogući: Ako naš
svet nije najbolji mogući, to Bog ili nije znao ili nije hteo, ili nije
mogao stvoriti bolji; ali ne stoji ni jedno, ni drugo, ni treće, jer je
Bog sveznajući, predobar i svemogući; dakle, naš svet je najbolji
mogući. Trojka, astrologija – detinjasti paničari, simpatični,
prostosrdačni, često rasejani, mnogo žele ali nemaju dovoljno energije.
Nervozni kada su umorni, plemeniti i pomalo konfuzni. Kreativni,
umetničke prirode koje često traže oslonac, večita deca koja se plaše
da odrastu. Dobro se razumeju sa Šesticama i Devetkama, drugim
Trojkama, a Petice, Dvojke ih uznemiravaju. Trojke su večiti putnici,
ali iz duhovnih i intelektualnih potreba jer su radoznali. Trojstvo, motiv – tri sestre, brata, veštice, bitke, predmeta,
zadatka... Trougao – U većini religija, temeljni broj, izraz
intelektualnog i duhovnog reda, božanskog, i u kosmosu i u čoveku
Simbolizam trougla poklapa se s brojem tri. Kako se
svaki lik, ako se povuku linije od njegovog središta do uglova, može
podeliti na nekoliko trouglova, to je trougao u osnovi svega.
Jednakostranični trougao simbolizuje božansko, sklad, razmeru. Trougao vrhom okrenut prema gore simbolizuje vatru i muški
pol; vrhom okrenut prema dole vodu i ženski pol.
Jednakostranični trougao u judaizmu simbolizuje Boga čije
je ime zabranjeno izgovoriti. Furije / erinije – demoni podzemlja: Alekto, Megera,
Tisifona, zastrašujuća bića bez ikakvih ideja o dobru. Kažnjavaju
prekršaje prastarih, nepisanih zakona, svete prolivenu rođačku krv,
uvrede nanete roditeljima i povredu gostoprimstva. Harpije – Ajelo (Oluja), Okipeta (Vihor), Keleno (Tama),
krilata čudovišta, otmičari duša mrtvih, izvršioci božanske osvete. Triling,
poker – Three of a Kind, karte istog znaka s dve različite karte.
Poznato kao Tris, Set ili Trips.Trojka – ruska kočija ili
saonice, simbol Rusije ("Ah, Rusijo, ti Trojko, kuda ste
poleteli?", Gogolj, Mrtve duše)
Priredila
Aleksandra KOLARIĆ
Izvori: Rečnik paganskih religija, Beograd 1988; Rečnik grčke i
rimske mitologije, Beograd, 1979; Leksikon hrišćanstva,
judaizma i islama, Beograd 2006; Leksikon ikonografije,
liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1979; Biblijski
leksikon, Zagreb, 1982; E. A. Volis Badž, Amajlije i
talismani, autorsko izdanje, Beograd 1988; Wikipedia...
MOSKVA
Po
geografskom položaju, Moskva je savršeno odgovarala ambicijama
tamošnjih vodećih trgovaca. Već sredinom osamnaestog veka ona je bila
žarište najvećeg jedinstvenog tržišta u Carstvu. To je bilo središte
razvijenog i raznovrsnog industrijskog regiona u kojem je laka i
tekstilna industrija igrala glavnu ulogu, proizvodeći robu široke
potrošnje, za razliku od ostalih industrijskih regiona Rusije. Moskva
je, takođe, bila komunikacijski čvor Carstva, naročito što se tiče naglo
rastuće mreže železničkih pruga, koja je bila ključni instrument za
transport ruskih prirodnih bogatstava tokom druge polovine devetnaestog
veka. U kulturnom pogledu, Moskva je bila simbol „Rusa“,
pre-imperijalne Rusije: „originalna prestonica“ u kojoj su još
krunisani carevi, i koja je zbog toga mogla da predstavlja protivtežu
sumornoj, evropeiziranoj prestonici na Nevi.“
(Džefri
Hosking: Rusija: Narod i Carstvo)
SUROVOST
... Prvi
„surovi“ pristup komadu Tri sestre preduzima Otomar
Krejča. Njegova produkcija u Pozorištu iza kapija (Divadlo
za Branou, 1965) bila je prividno lako prepoznatljiva – fin-de-siecle kostimi,
vojničke uniforme, izobilje brada; ali Svobodina scenografija je svela
ambijent na par preovlađujućih simboličnih elemenata. Umesto da bude
diskretna, gluma je postala histerična i nasilna. U završnom prizoru,
odbacujući tipičan stil monumentalnog „tabloa“, sestre su se zavrtele
po sceni poput oslepelih ptica, dok se Čebutikin (u tumačenju samog
Krejče), nadnosio nad prvi red gledališta ljuljajući se i grakćući
„Nije važno! Nije važno!“
Post-krejčijanske evropske produkcije usvojile su njegovo kritičko
stanovište prema sestrama, preispitujući njihove tvrdnje o moralnoj ili
intelektualnoj nadmoćnosti nad okolinom koja ih okružuje. Mašino
preljubništvo, Olgina gadljiva uljudnost i Irinina ravnodušnost prema
udvaračima sagledane su kao nešto što ih čini sličnim Nataši. Pariska
predstava Lućijana Pintilijea iz 1978. pretvorila je sestre u aspekte
jedinstvene, arhetipske žene, erotične i potisnute.
Mlađa generacija Rusa napala je ustaljenu poentu Tri
sestre kao metaforu svega zaostalog u kulturi establišmenta.
Efros je postavio skandalozne Sestre (Moskva, 1967),
koje su izazvale gnevna pisma uredništvima i bile konačno zabranjene.
Njegove Prozorove, i krug oko njih, su obmanuti idealisti, u toj meri
ubeđene u sopstvene vrline, da postaju nesvesne zla koje ih postepeno
usisava. Tri sestre Jurija Ljubimova (Moskovski
Dramski teatar, Malaja Bronaja, 1981), smeštene u negostoljubive barake
zajedno sa slušaonicom, ponudile su novi podrugljiv komentar na
sovjetsku stvarnost. Kao odgovor na stalno ponavljani poziv „U Moskvu!
U Moskvu!“, Ljubimov je uklonio zid Pozorišta na Taganki, puštajući
unutra hladan noćni vazduh i pogled na savremenu prestonicu. „Čeznete
za Moskvom?“ izgledalo je kao da time kaže. „ Pa, evo vam je, u svoj
njenoj buci i prljavštini. Žudite za sjajnom budućnošću? Da li ste ovo
imali na umu?“ Šezdeset godina lažnih žudnji razgolitilo se u tom
trenutku.
(Lorens Senelik: Rediteljski Čehov)
SUROGAT ŽIVOTA
...
Poput naroda Okeanije kojima je nedostajao imunitet i odbrana od
uništitelja njihove kulture, prozorovsko izolovano ostrvo otmenosti,
intelektualnosti i uglađenosti biva podrivano iznutra i napadano
spolja. Tromost je oslabila kulturnu i ličnu vitalnost Prozorovih i
njihovih prijatelja, iscrpljujući njihovu snagu i potkopavajući njihova
umeća. Maša, nekada vešta pijanistkinja, nije godinama ni pipnula svoj
instrument; kada biva zakazan dobrotvorni koncert, njeni rođaci i
prijatelji se pretvaraju da veruju kako ona još poseduje izvođački dar.
Histerik u duši, ona je opsednuta rečima jedne
pesme koja je neprestano muči. Andrej, koga su sestre razmazile i
tretiraju ga kao „našeg intelektualca“, tone u lenjost i proždrljivost,
goji se i pati sve više od sipljivosti, prekida svoje studije i odriče
se violine, osim u časovima histerije (on doslovno svira dok grad
gori), najzad, prekida sa rezbarenjem okvira i ostalih rukotvorina,
kojim je kod sestara i stekao status umetničke duše. Olga pati od
stalnih glavoblja, krajnje je iznurena i između napada bolova može
jedino da sanjari o vikendu i mogućem slobodnom vremenu. A Irina čezne
za izbavljenjem i oslobođenjem pomoću rada, ali ne može da pronađe
nijedan posao na kome bi došli do izražaja njena mašta i smisao za poeziju;
ona je takođe neprestano umorna, no čak i na kraju, kada joj verenik
gine u dvoboju samo dan pre njihovog venčanja, ona se raduje olakšanju
koje će pronaći nesebično se posvećujući novoj karijeri učiteljice.
Ali onaj ko suštinski pati od tromosti i mlitavosti jeste Čebutikin,
vojni lekar koji je davno zaboravio sve što je znao o medicini,
izgubivši se u mračnim pijanstvima i melanholičnoj ravnodušnosti. On se
u toj meri otuđio od svih ljudskih problema, da samo novinski izveštaji
iz dalekih zemalja bude u njemu nejasno interesovanje; čak ni smrt
barona Tuzenbaha, njegovog mladog kolege, ne može da ga otrgne iz
letargije. Dejstvo totalne acedia, duhovne tromosti i
mlitavosti, oličeno je u ovom doktoru, koji zagovara nihilistički stav
da ništa ne postoji i da niko, uključujući i njega samog, nije stvarno,
uistinu živ. A
ako život i jeste stvaran, zaključuje Čebutikin, to nema značaja. Ništa
nema nikakvog značaja.
(Stenford
Liman: Sedam smrtnih grehova: društvo i zlo)
Коментари
Постави коментар