Ovo je blog u kojem se nalaze informacije o predstavama igranim u Srpskom narodnom pozorištu u periodu od 2010. godine pa na dalje.
Претражи овај блог
Martina Makdona - Lepotica Linejna
Reditelj
BORIS ISAKOVIĆ
Dramaturg
ALEKSANDAR MILOSAVLjEVIĆ
Scenograf
GEROSLAV ZARIĆ
Kostimograf
MARINA SREMAC
Asistent
reditelja
Miloš Pušić
Asistent
scenografa
Željko Piškorić
Organizatorka
Elizabeta Fabri
Inspicijent
Vladimir Savin
Sufler
Nataša Barbir
Majstor
svetla
Miroslav Čeman
Majstor
tona
Dragan Kurjakov
Predstava traje sat i 45
minuta
Premijera: 20. mart 2009, scena “Pera Dobrinović”
U
L O G E
Morin Folan
JASNA ĐURIČIĆ
Meg Folan
KSENIJA MARTINOV-PAVLOVIĆ
Pato Duli
BORIS ISAKOVIĆ
Rej Duli
MARKO SAVIĆ
Makdona,
biografija
KAKO JE IRAC OTKRIO IRSKU
Martin Makdona (Martin
McDonagh), jedan od najznačajnijih savremenih irskih pisaca, uopšte
nije rođen u Irskoj. Taj podatak, osim što njegovoj biografiji daruje
dimenziju bizarnosti, s jedne, te u prvi mah provocira izvesnu
uzdržanost Iraca prema piscu Lepotice Linejna, s druge
strane, možda je presudan za njegovu životnu priču.
Naime, Makdona je na svet došao 26. marta 1970. u Kambervelu
(Camberwell), Južni London, u porodici irskih emigranata čije su veze s
domovinom u tom času bile oličene jedino u snažnom pripadništvu
lokalnoj irskoj zajednici.
Prve neposredne kontakte s Irskom Martin će imati tek pošto je,
makar i nesvesno, formirao svoj odnos prema jeziku, a samim tim i prema
svetu. Događalo se to tokom letnjih raspusta koje je provodio u Golveju
(Galway) i tek će tada, zapravo prvi put, prepoznati autentičnost irske
kulture i, posebno, irskog jezika. Docnije, kao zreo pisac, Makdona će
opširno objašnjavati koliko je tadašnje otkriće Irske, prave Irske,
bilo šokantno i inspirativno za njega, a kritičari će ovaj podatak
registrovati kao neobično značajan povezujući ga s načinom na koji se
Makdona poigrava jezikom svojih dramatis persona. Uostalom, i u Lepotici
Linejna on će, ne bez naglašene ironije, pomenuti
razliku galika (irskog) i engleskog jezika.
Sa šesnaest godina Makdona napušta školu, prihvata razne
privremene poslove i prima socijalnu pomoć. Paralelno, počinje da piše
– radio drame (dvadeset dve su, sve odreda, bile odbijene) i filmska
scenarija (takođe nisu realizovana). Sam će priznati da se pisanja za
pozorište poduhvatio kada je shvatio da je već sve mogućnosti iscrpeo
te da mu na planu dramskog spisateljstva nije preostalo ništa drugo.
Pokazalo se da će ovaj izbor biti pravi pogodak, jer je već prvi njegov
komad Lepotica Linejna (The Beauty Queen of Leenane),
postigao ogroman uspeh. Ipak, očigledno da mu je dotadašnje
spisateljsko iskustvo bilo od koristi, jer je Lepoticu napisao
za samo osam dana.
Premijerno, drama je izvedena 1. februara 1996, u Gradskom teatru (Town
Hall Theatre) u Golveju (Galway), Irska, da bi mesec dana kasnije
premijeru imala i u londonskom Rojal Kortu (Royal Court Theatre
Upstairs), na sceni rezervisanoj za promociju dramskih dela mladih
talentovanih autora. Usledila su mnogobrojna priznanja, između ostalih
i ugledna Nagrada kritike “Toni” (Tony Award Critics) koja će biti
najreprezentativnija preporuka mladom piscu na početku karijere. U tom
času Martin Makdona ima 25 godina.
Makdonina fasciniranost Irskom, a naročito Golvejem, bila je
evidentno izuzetno snažna, jer je baš u taj okrug ili okrugu neposrednu
okolinu, smestio radnju svojih prvih šest dramskih tekstova.
Nakon Lepotice, koja je smeštena u Linejn, malo selo na
zapadnoj obali Irske, usledile su drame Lobanja u Konemaru (A
Skull in Connemara) i Usamljeni Zapad (The Lonsome
West), obe napisane 1997. Sledeću trilogiju, čije drame se dešavaju na
otocima koji pripadaju okrugu Golvej, čine komadi: Sakati
Bili (The Cripple of Inishmann, 1997), Poručnik sa
Inišmora (The Lieutenant of Inishmore, 2001) i The
Banshess of Inisheer. Poslednju od ovih drama Makdona, međutim,
nikada nije objavio tvrdeći da nije dobra.
Osim ovih, Makdona je napisao i komad Jastučko (The
Pillowman). Zanimljivo, radnja ovog komada, po mnogima najboljeg
njegovog dela, nije vezana za Irsku već za neimenovanu, izmišljenu
totalitarističku državu. Nakon uspeha koji je postigao tekstovima
namenjenim teatru, Makdona se vratio pisanju radio drama, te je za dve
dobio prestižne nagrade, a posebno je hvaljen njegov komad The
Tail of the Wolf and the Woodcutter.
Poslednjih godina Makdona se usredsredio na svoju prvu strast – film.
Za kratkometražni film Six Shooter 2006. je dobio
“Oskara”, da bi dve godine kasnije po vlastitom scenariju snimio i prvo
dugometražno filmsko ostvarenje In Bruges, za koje je dobio
izuzetno ohrabrujuće kritike.
Cinizam, crnohumorni tretman irske tradicije, ambivalentan i često
ironičan odnos prema borbi Irske republikanske armije (IRA), zatim
spremnost da karikira i podsmeva se elementima irskog mentaliteta, kao
i ironičan način na koji koristi lokalni sleng oblasti u koju je
smestio radnju većine svojih dela, provocirale su nepoverljivost irskih
kritičara prema Makdoninim dramama. S druge strane, u njegovim dramama
nije teško pronaći tragove koji upućuju na uticaj dramaturgije Harolda
Pintera i Dejvida Memeta (David Mamet), ali i britanske televizijske
komedije ili američkih “sapunica”.
Drame Martina Makdone su deo repertoara mnogih evropskih
pozorišta, a kod nas su igrani njegovi komadi Lepotica Linejna, Sakati
Bili, Poručnik sa Inišmora, Jastučko.
A. M.
Makdona,
biografija
BORIS
ISAKOVIĆ
Diplomirao glumu na
Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Bore Draškovića.
Prvi stalni angažman dobija u Srpskom narodnom pozorištu, gde je
bio prvak, a jedno vreme i direktor Drame. Od 2000. je samostalni
umetnik i, najpre, profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu,
igra u gotovo svim beogradskim pozorištima, a u Srpskom narodnom
pozorištu je ostao stub dramskog repertoara kuće. Trenutno je šef
katedre za glumu na AU.
Još kao student, igrao je u predstavama KPGT, između ostalih i
naslovnu ulogu u Šekspirovom Ričardu Trećem, u režiji
Ljubiše Ristića, a u Srpskom narodnom pozorištu trenutno igra u
predstavama: Mera za meru (Anđelo), Gospoda
Glembajevi (Leone Glembaj), Greta, stranica 89 (Reditelj), Ja
ili neko drugi (On), Nahod Simeon (Muž), Zverinjak (Petar), Je
li bilo kneževe večere (Ilarion Ruvarac).
Igra u predstavama beogradskog Narodnog pozorišta, Jugoslovenskog
dramskog pozorišta i Ateljea 212. Glumi i na filmu i na televiziji.
Trostruki je dobitnik Sterijine nagrade (Maksim Crnojević, u
istoimenoj predstavi Nikite Milivojevića, 2000; Strahinja, seljak, u
predstavi Odumiranje, u režiji Egona Savina; Muž u Nahodu
Simeonu, u režiji Tomija Janežiča, 2007. i Drobac, u
predstavi Putujuće pozorište Šopalović, takođe u
Janežičevoj režiji, 2008), dvostruki laureat nagrade “Predrag Peđa
Tomanović”, a ima i nagrade: „Ardalion“(Odumiranje),
nagrade na Festivalu malih scena na Rijeci (za istu predstavu), nagrade
koje nose imena naših najznačajnijih glumaca: “Milivoje Živanović”,
“Miloš Žutić” i “Raša Plaović”, kao i mnogobrojna priznanja osvojena na
domaćim pozorišnim festivalima.
Predstava Lepotica Linejna je prva režija Borisa
Isakovića u profesionalnom teatru.
Makdona,
biografija
PAKAO
KAO SUDBINA
Beleška o
drami Lepotica Linejna Martina Makdone Pato: Došao sam ovamo samo da bih ispratio one Jenkije.
Da kažem zdravo i zbogom. Nemam kad da se zadržavam. Morin: Uostalom, to ti je Irska. Uvek neko odlazi. Pato: Uvek je tako. Morin: A to je i loše. Pato: A šta čovek može da učini? Morin: A da ostaneš? Pato: Pitam se, kad bi u Linejnu bilo nekog dobrog posla, da li
bih ostao u Linejnu? Hoću da kažem, nikada tu neće biti dobrog posla,
ali hipotetički, kažem. Ma čak i neki loš posao. Bilo kakav posao. A
kada sam tamo u Londonu i radim po kiši, onda se manje više osećam kao
stoka, a oni mladi momci psuju uz karte i pijani i povraćaju, i onaj
tamo stan, sve upišani dušeci i ništa drugo ne radim nego samo gledam u
sat... kad sam tamo, voleo bih da sam ovde, naravno. Ko ne bi? Ali kada
sam ovde... ne želim da sam tamo, naravno da ne. Ali znam da ni ovde ne
želim da budem. Morin: A zašto, Pato? Pato: Ne bih mogao da uprem prstom u neki razlog. Naravno da je
ovde lepo, to može i budala da vidi. Te planine i zelenilo i ljudi
razgovaraju. Ali kad svako zna šta onaj drugi radi... Ne znam. U
Linejnu ne možeš ni kravu da šutneš, a da ti neko to ne zlopamti
dvadeset godina.
Neobična mržnja povezuje Meg i Morin Folan, majku i kćerku,
osuđene jedna na drugu u zabiti irske provincije Golvej, u zaseoku
pokraj Linejna. Uostalom, jedno je sigurno: u Linejnu i okolini žive
posve čudni ljudi, spremni da zarad zabave odrežu uši psu rođenog brata
i naokolo se hvale tim “trofejom”, da godinama skrivaju lopticu terajući
inat deci koja su se njome igrala, da svakodnevno, gotovo ritualno,
mokre u kuhinjsku sudoperu, međusobno se opanjkavaju, s neskrivenom
pakošću ogovaraju rođake i prijatelje koji su se iselili iz Irske u
Englesku ili Sjedinjene Države, prethodno ih svečano i sa suzama u
očima ispraćajući na put u neizvesnost, da žude za begom iz Linejna, a
istovremeno mrze svet u koji bi da pobegnu.
Sva je prilika da bi svi žitelji Golveja najradije zanavek
napustili rodni kraj. Rej, jedan od Makdoninih dramskih junaka kaže:
“Pa samo treba da pogledate kroz prozor da vidite Irsku. I ubrzo
bi vam dosadilo. (...) Meni je bar dosadna. Meni je stalno dosadno. Ja nameravam da odem u
London. Da radim, znate. I to uskoro. Ili u Mančester. U Mančesteru ima
mnogo više droge. Navodno, uostalom”. Pri tom, Rej nije narkoman, i pre
bi se moglo reći da bi to mogao da postane ako ostane u Linejnu.
Kakav je, međutim, svet izvan okruga Golvej? Pokazaće se da ne
nudi ništa lepše ili uzbudljivije od Linejna. Potresno zvuči ispovest
Pata Dulija o životnoj svakodnevici na koju je osuđen radeći u
Engleskoj, a s kojom može da se nosi samo zahvaljujući svojoj
jednostavnosti i prostodušnosti. Još su strašnija iskustva koja je
Morin sticala tokom kratkotrajnog boravka u Londonu. Razapetost između
tih iskustava i povratka u Linejn na koncu će je odvesti u – duševnu
bolnicu, koja će za nju, praktično, u tom času, predstavljati jedini
izlaz iz nerešivog cirkulusa u koji joj se pretvorila stvarnost.
Ovim komadom Makdona ne ispisuje povest vezanu za ruralni život
svoje domovine; još manje je Lepotica Linejna metafora
zlosrećne sudbine Iraca koji ne mogu da ostanu na svojim siromašnim
imanjima, u svojim tesnim kamenim kućama s malim prozorima kroz koje se
retko probija sunce, a koji štite od oštrih, ledenih, severnih vetrova,
ali nisu u stanju ni da se skrase u “velikom svetu” – Londonu ili SAD,
svejedno – gde za sva vremena ostaju došljaci ili, u najboljem slučaju,
“zajebani Padiji”, kako ih pogrdno zovu Englezi. Pa ipak, priča užasu
ostanka i nemogućnosti bekstva neizbežan su okvir za ovu dramu. I tu
se ponovo vraćamo na mržnju koja povezuje majku i kćer. Na jednoj
strani je ostarela Meg, despotica koja na najsebičniji način pokušava
da uz sebe zadrži Morin, majka od koje su glavom bez obzira utekle ostale
kćerke, gospodarica doma u kojem ne postoji ni najmanji trag supruga,
oca.
Iz ovog ugla se može učiniti da je Lepotica Linejna zapravo drama
o tiraniji koju sebična starost sprovodi nad mladošću, o ljubomori
smalaksavajućeg života pred mogućnostima koje se otvaraju pred onima
koji će da nas naslede. Nevolja je, međutim, što je Meg očigledno
oduvek bila ovakva – srasla s kamenim zidovima kuće, pa i više od toga:
s tlom koje gotovo da ne daje plodove, s prirodom koja je Golvej i celu
Irsku pretvorila u “zemlju s onu stranu znanja”, u “zemlju tuge, gladi,
očajanja i nasilja”, u tananu među koja razdvaja svetove, u “poslednju
zemlju koja gleda kako se gasi dan”.
U tom svetu iza kojeg je “mračno more u kojem nekad mrtvi nalažahu
zemlju večnosti” odvija se večita armagedonska borba, s tom razlikom u
odnosu na biblijsko predskazanje što naspram Zla, oličenog u Meg, ovde,
u Linejnu, ne stoji Dobro, niti paradigma dobrote, već samo nesrećna
Morin, obična, jednostavna, slaba, ali naglašeno osetljiva žena, odavno
načeta samoćom, izbezumljena nakon susreta s “blagostanjem” londonskog
izobilja koje ne pripada, niti će ikada da pripadne nekom “jebenom
Padiju”, preplašena pred mogućnošću promene, opterećena strahom da je
luda, jedino bezbedna u uskim granicama jadne stvarnosti koju je u
najboljem slučaju moguće definisati pojmom užas.
A najveći užas koji može da snađe Morin Folan jeste budućnost u
kojoj će samu sebe prepoznati kao staricu koja se ljulja u stolici,
mokri u sudoperu i smišlja pakosti nekome ko nije stigao da utekne iz
Linejna ili nije smogao snage da se odvaži na strahotu čemernog
životarenja negde u egzilu. Recimo da smišlja pakosti mlađem bratu Pata
Dulija, Reju, čija večita zablenutost u televizor već jasno nagoveštava
dijagnozu, upućuje na slepilo pred mogućnostima sveta izvan stvarnosti
“tmastih oblaka” Golveja i najavljuje verovatni ostanak kod kuće, ili
brzi povratak u Linejn.
Irska nije domovina koju je moguće poneti na đonovima cipela. Ali
to nije ni zemlja u kojoj je moguće ostati normalan. Džojs i Beket bi o
tome mogli da svedoče. Irska, dakle, nije jedan od srećnih svetova, ako
takvih uopšte ima.
«Ta domovina to je jedna užegla kurvetina što se jebe u dupe, jer u
rupi drži bombu da ti raznese glavu kad hoćeš da je omirišeš, brda i
doline...», reči su koje o svojoj domovini izgovara jedan od junaka
drame Nahod Simeon Milene Marković, propali bokser i
prevareni muž, osuđen da dotrajava u invalidskim kolicima. A kada on
govori o domovini najmanje misli na otadžbinu. Pre će biti da, za
razliku od svoje supruge, misli na Svet.
I zaista, ako na čas razgrnemo oblake i magle najzapadnije
evropske obale, ako Meg i Morin Folan, Pata i Reja Dulija ne posmatramo
isključivo kao «jebene Padije», te ako makar na tren prenebregnemo
«irski karakter» priče koju ispisuje Martin Makdona, Irac koji uostalom
i nije rođen u «najdaljoj Tuli», dramu Lepotica Linejna lako
možemo prepoznati kao pritajeni disput s Biblijom, kao raspravu s mitom
o dobru u čoveku, o blagosti majke, o roditeljskoj prirodi domovine, o
pastoralnoj sreći detinjstva.
Zlo je, nema sumnje, u Londonu, velegradu koji melje sve koji mu
nisu po meri, koji još u sebi imaju trunku ljudskosti i nevinosti (kao
što je to bio slučaj sa Morin, ženom sa Trinidada ili Patom). Zlo je,
međutim, i u Sjedinjenim Američkim Državama gde su ubijena i ona dva
Irca čije fotografije vise na zidovima u svakom poštenom irskom domu
kao simbol uspeha koji Irci mogu da postignu u stranom svetu.
Poigravajući se dramaturškim modelom koji uvažava slučajnost kao
uzročnik tragedije, Makdona zapravo poništava i samu mogućnost uticaja
slučaja na sudbinu svojih junaka. Jer zlo je i kod kuće. Ono klija iz
zemljišta poput krtole koju izjeda krompirova zlatica. Ono se posisa s majčinim mlekom. Ono od rođenja
raste u detetu. Ono zri, ne menjajući se stari i – ne umire. Pakao, to
su drugi, rekao je Sartr; ali u druge, dodaje Makdona, spada i majka, i
rođeni brat, pa i kći...
Pakao je, dakle, zarazan.
Aleksandar Milosavljević
Boris
Isaković
UBISTVOM
DO KATARZE
Zašto režirate? Koji je
to nemir, unutrašnji poriv, koji “đavo” što vam ne da mira, što ne
dopušta da se jednostavno zadovoljite vrlo ugodnim statusom jednog od
naših najboljih glumaca, uspešnog pedagoga, dobitnika svih mogućih
glumačkih nagrada... ? – I sam se to pitam...
Mislim da je sve krenulo iz nekog glumačkog osećaja o celini predstave
i iz brige za tu celinu. Zapravo, nikad mi nije bilo dovoljno da budem
“samo” glumac, već sam se trudio da sagledam celinu i da utičem na
stvaranje celine. Naravno, sad tek vidim da je razlika velika kada to
radite iznutra, kao glumac, i sada – kao reditelj. Drugi razlog što ovo
radim jeste, možda i iracionalna, potreba – koju je mogućno ostvariti i
kroz glumu, naravno - da saopštim neki svoj stav o ovom svetu... I, ako
je to moguće učiniti pozorištem, da taj svet učinim boljim. Zaista verujete da je to mogućno? – Pa... da, verujem. Verujem da pozorište može da
promeni nekog i nešto. Neka je to i
utopija, ali bez vere u tako nešto, ovaj naš posao bi izgubio svaki
smisao; mogli bismo u tom slučaju da ukinemo pozorište. Šta je, dakle, to što želite da sopštite (o) ovom svetu, upravo
ovom predstavom? – Na izbor komada je svakako uticala činjenica da je moj stav
o tome kako ovaj svet sasvim sigurno “gura” ka sopstvenom kraju,
podudaran sa stavom Martina Makdone, o istom tom pitanju. Na delu su
mržnja i zlo kao preovlađujući atributi ove naše civilizacije, a
Makdona o tome govori kroz odnos majke i kćerke, koji je arhetipski i
koji, samim tim, referiše i na sve ostale odnose. Naša predstava govori
upravo o tome i njome šaljemo signal, upozorenje – a ne libim se da
kažem i “poruku” - ovom svetu, ali i našu potrebu da ta predstava
donese ljudima pročišćenje, katarzu i da oni nakon nje budu bolji,
plemenitiji... A kad smo kod katarze... U predstavi postoji ubistvo
koje, objektivno, pravno, ljudski... ne može da se pravda, ali, ako je
u pitanju ubistvo Zla, onda je pitanje: može li ubistvo Zla da bude
izlaz iz tog začaranog kruga u kojem se vrti ovaj svet, sveden na odnos
dželata i žrtve. Jer, činjenica da Morin (kćerka) ubija majku (Zlo),
jeste njena pobuna, njen način da zatvori taj krug. Odabrali ste najtežu varijantu za svoj rediteljski debi,
zapravo šizofrenu poziciju u kojoj ste i u predstavi, kao glumac, i van
nje, kao reditelj. Kako je to izgledalo tokom proba? – Teško, naravno. Ali, tu je moj asistent Miloš Pušić kao neko
“izvan” i mnogo mi pomaže u trenucima kad sam ja “unutra”. Takođe,
budući da je u pitanju prevashodno glumačka predstava, mi smo svi
pomalo u poziciji da budemo i unutra i izvan... da, što govori Majkl
Čehov, umemo sebe da posmatramo iz pozicije gledaoca. Ja sam to i
ranije radio, ali tada sam bio samo unutra. No, ono što znam – a to je
iskustvo zanata – predstava u jednom trenutku postaje organizam za sebe
koji funkcioniše po sopstvenim principima, da ima svoj život, i tu
reditelj više nije potreban.
D. N.
FATALNI
SUSRET
Čini mi se, barem iz
perspektive pozorišnog kritičara do nedavno sviklog da konstatuje samo
konačni rezultat, da Boris pripada kategoriji takozvanih cerebralnih
glumaca, te da je oduvek pristupao ulogama na način koji u saglasje
dovodi ogroman prirodni talenat i ozbiljno promišljanje. Štaviše,
uveren sam da ga je upravo takav pristup glumi i doveo na Akademiju, u
poziciju profesora.
A tamo se dogodio novi fatalni susret. Boris Isaković je, radeći
sa svojim studentima, sve češće počeo u sebi da prepoznaje – reditelja.
Istini za volju, više ili manje snažne iskre rediteljskog načina
mišljenja, potrebe da se vlastiti rad na ulozi kontekstualizuje u
celini predstave, karakterističan je, valjda, za svakog ozbiljnog
glumca, i Boris je ovu potrebu odavno iskazivao. Iz početka stidljivo,
pa sve intenzivnije. Uvek lucidno, na način koji nagoveštava mogućnost
svrstavanja u red onih njegovih kolega – glumaca koji su u jednom času
s jedne strane scene prešli na drugu. Mnogi od njih, međutim, nikada
definitivno i neopozivo, dakle vazda ostajući i u glumi. Nadam se da će
to biti slučaj i sa Borisom Isakovićem.
Dakle, sada očekujemo i prvu njegovu režiju. Biće to Makdonina Lepotica
Linejna. Gde drugo nego u Srpskom narodnom pozorištu. Za početak,
naravno.
Aleksandar Milosavljević (Izvod iz portreta Borisa
Isakovića, objavljenog u časopisu “Scena”, br. 2/3, 2008.)
Коментари
Постави коментар