Ovo je blog u kojem se nalaze informacije o predstavama igranim u Srpskom narodnom pozorištu u periodu od 2010. godine pa na dalje.
Претражи овај блог
Martin Krimp - Nasrtaji na njen život
Premijera:četvrtak,
26. novembar
Repriza:ponedeljak, 30. novembar, Scena "Pera
Dobrinović",19.30
Predstava traje oko 1:45h
Dekor i kostimi su izabrani u
readionicama Srpskog narodnog pozorišta
Prevod,
režija, adaptacija:
Anđelka Nikolić
Saradnja
na adaptaciji i prevođenju na strane jezike:
glumačka ekipa
Kostimi
i scenografija:
Marina Sremac
Dramaturg:
Svetislav Jovanov
Lektor:
Dejan Sredojević
Muzička
saradnja:
Ah.Ahilej
Titlovi:
Slobodan Kaluđerović
Konsultantkinja
za gestovni jezik:
Ivana Marković
Producentkinja:
Elizabeta Fabri
Inspicijent:
Vladimir Savin
Suflerka:
Snežana Kovačević
Majstor
svetla:
Miroslav Čeman
Majstor
tona:
Todor Savin
Video
bim:
Đorđe Vernački
Asistentkinja
scenografkinje:
Nadica Danilovac
I G R A
J U
Draginja Voganjac
Igor Pavlović
Jovana Mišković
Marija Medenica
Marko Savić
Milan Kovačević
Milica Grujičić
Miroslav Fabri
Nenad Pećinar
Tijana Maksimović
Anđelka
Nikolić
DRVEĆE
IMA IMENA umesto fotografije
U jednom trenutku rada na
probama osetili smo se preplavljeni surovošću i mrakom koji vreba, seva
i nasrće iz redova drame Martina Krimpa.
Osetili smo potrebu da uradimo nešto kao protiv, nešto kao protivotrov,
nešto nešto kao protiv mraka i surovosti. Nešto kao stvarno, nešto
osim, izvan, ili pored pozorišta.
Neko se dosetio svoje mladalačke, nikad realizovane ideje da svaki
glumac koji postane član Srpskog Narodnog Pozorišta zasadi ispred
zgrade teatra jedno drvo.
Pomislili smo da najmanje što možemo da učinimo za sebe, za
pozorište, za grad, zemlju i svet jeste da tokom rada na ovoj predstavi
ostvarimo taj davni san i posadimo po jedno drvo, svako po jedno drvo,
u svoje ime, pod svojim imenom, ili čak sasvim bezimeno. Kao protivtežu
i protivotrov opštem mraku, surovosti, ekološkom i drugim zagađenjima.
Ispostavilo se da nije baš tako jednostavno zasaditi po drvo za svakog
člana naše ekipe, brojne za pojmove tekućih produkcionih uslova.
Onda sam pomislila da će dovoljno biti jedno drvo. Jedno drvo od
svih nas, za sve. Ispostavilo
se da nije lako dobiti dozvolu da se zasadi jedno drvo. Pogotovo ne
bilo kad, ni bilo gde, pogotovo ne u centru grada.
Onda sam ovu ideju koja je delovala sve naivnije preimenovala u zahtev
vezan za realizaciju promotivnog materijala za predstavu: predložila
sam da fotografišemo ekipu kako sadi jedno drvo, da bismo napravili
zanimljive slike za program. Idealizam već pomalo načet uplivom
marketinga.
Solomonsko rešenje, i finalni predlog, maksimum do koga smo došli, bio
je: da se napravi dogovor sa rasadnikom, da nam kao pozajme jedno drvo
na revers, i da ga mi kaoposadimo, a onda odsadimo i vratimo da čeka
nekog pravog kupca. Fiktivna sadnja radidokumentarne fotografije.
Ovaj tekst, i ovu predstavu, posvećujem drvetu neposađenom ispred
zgrade Srpskog narodnog pozorišta u novembru 2009.
BIOGRAFIJA
PISCA
Martin Krimp, jedan je od
najznačajnijih savremenih engleskih dramatičara, rođen je 1956. godine
u Dartfordu, Kent; zanimljivo je da je u Velsu završio istu gimnaziju,
koju je pre njega pohađao i Tom Stopard. Prvi Krimpov komad Živi
ostaci (Living Remains), izveden je 1980. godine u
Orange Tree Theatre u londonskom predgrađu Ričmond, a nakon toga
antinaturalistički usmereni Savladati Kler (Dealing
with Clair) i Sviraj sa ponavljanjima (Play
with Repeats). Nacionalni prestiž mu donosi delo Niko ne
vidi video (No One Sees the Video), izvedeno u Royal
Court Theatre 1990. godine, koje se smatra za jednu od prvih
postkonzumerističkih drama. Na sceni Rojal Korta premijere potom
doživljavaju komadi u kojima Krimp sve složenije obrađuje temu nasilja,
i razvija nelinearnu, postdramsku formu: Privući pažnju (Getting
Attention, 1991), Postupak (Treatment,1993),
kao i prekretničko ostvarenje Nasrtaji na njen život (Attempts
on Her Life, 1997) – koje je do sada prevedeno na dvadeset jezika.
Slede Zemlja (Country, 2000), Licem ka
zidu (Face to the Wall, 2002), Par nevolja (Fewer
Emergencies, 2005) i Grad (City, 2008).
Krimp se, takođe, bavi prevođenjem i adptacijom drama Molijera,
Marivoa, Čehova, Joneska, Ženea, Koltesa, a 2004. godine je uspešno
postavljen njegov komad Surovo i nežno (Cruel and
Tender), prerada Sofoklovih Trahinjanki. Premda ga često svrstavaju
u pripadnika „in-yer-face“ struje u savremenoj britanskoj drami, Krimp
odbacuje ovakvu etiketu; izjavljujući kako se smatra „prosečnim
građaninom“, on nastavlja da razvija svoju dramsku viziju današnjeg
društva kao prostora socijalnog propadanja, moralnih kompromisa i jedva
potisnutog nasilja.
Kritika o Krimpu i Nasrtajima
na njen život
“Bilo da
se radi o pucanju na učenike u Par nevolja, o silovanju ili
vađenju utrobe u Nasrtajima na njen život, ili o ženi koja
nehotice ranjava muža nožem u Zemlji, Krimp sugeriše da je
divljaštvo svuda oko nas, utkano u tkivo života.”
(Medi Kosta)
&
„U ovom komadu ne postoji centralna perspektiva
iako imamo utisak da se sve vrti oko iste osobe/predmeta Ane. Ali u
samom naslovu stoji nagoveštaj njenog realnog nepostojanja. Ona je
pokušaj. Ona ne postoji. Ona je privid. Ona je sve ono što je Gi Debor još
davno nazvao društvo spektakla.“
(Maja Pelević)
&
„Gledati Krimpove Nasrtaje na njen život liči
pomalo na pozorišnu verziju igranja tenisa bez mreže.“
(Elis Somer)
&
„Možda, uz asocijacije na Rašomon,
gledalac treba da se oseća osujećeno: jer, ko uistinu može reći da bilo
koga stvarno poznaje, i šta u bilo kojoj složenoj situaciji predstavlja
istinu?“
(Roj Sorels)
Svetislav
Jovanov
REČ
DRAMATURGA
„U
svakom slučaju, upućenost je prva neprijateljica.“
Roberto Kalaso: K
Svet
Martina Krimpa u drami Nasrtaji na njen život je
matrica (matrix): iz njega nam nema izlaza – pogotovo stoga što
smo ga mi i stvorili, tako da je u određenom smislu taj svet u
nama. Dvanaest godina nakon što je ugledalo svetlo dana, ovo
postmoderno remek-delo ne gubi sposobnost da fascinira, poput kakvog
neumoljivog i krvavog sightseeing-a: kroz sumornu
svakodnevicu, prezrenu istoriju, terorizam, osiromašenu a
samozadovoljnu umetnost, građanske ratove, globalno zagrevanje planete
i hlađenje osećanja...U Nasrtajima ne postoji
„središte“ – linearno zbivanje, površinska kauzalnost, dovršen lik –
upravo stoga što je sve, tačnije čitav svet, postavljen u
središte. Odsutna a nedostižna antijunakinja Eni/Ana - da li je ona
uljudna gimnazijalka na turističkom provodu, frustrirana umetnica,
globalni terorista ili najnoviji tip automobila? – samo je jedna od
ivica/velova Krimpove zagonetke. Da li iko uopšte postoji izvan
zabluda, predrasuda ili konvencija koje o njemu stvaramo? Dilema samo
prikriva, kao da kaže Krimp, novu zagonetku – jeziviju od one koja je
postavljena Edipu: da li svet uopšte postoji? Ali dok
je Edipu bilo suđeno da se uveri u nesavršenost broja i mere („jedan je
jednako mnogi“) i uzaludnost razuma, za nas je sačuvano razočaranje
druge vrste: mi sa teskobom hodamo po ivici slutnje da ne postoji ni
svet, ni bogovi, ni materija – pa čak se i crne rupe ljudskih
emocija rastvaraju u igri iluzija. I upravo na toj jezivoj a
lekovitoj ivici, Krimp otkriva svoj paradoksalni odmak, svoj antimatriks,
pozivajući nas na igru paranja šavova sveta i teatra: ako ništa nije
preostalo, možemo slobodno zaigrati u praznini. Ničeova davna opomena -
da kada neko predugo gleda u ponor, ponor počinje da gleda u njega –
može biti odbačena: ako se potrudimo da pogledamo u sam pogled,
u tminu iza misli i osećanja, postoji šansa da barem dotaknemo hladnu,
neutešnu, ali razbuđujuću svetlost pobune.
S engleskog:
Svetislav Jovanov
Martin Krimp: GRAD
(odlomak iz drame)
..Kada
sam bio mlad – mnogo mlađi nego danas – moglo bi se reći sasvim druga
osoba..zaista sam verovao da postoji..grad unutar mene – ogroman i
šarolik grad prepun zelenih trgova, prodavnica i crkava, skrovitih
ulica i tajnih vrata što se otvaraju na stepeništa, koja vode do soba prepunih
svetlosti čiji bi prozori bili prekriveni kišnim kapima, a u svakoj
kapljici se bi se video obrnuti odraz grada. U gradu bi postojale
industrijske zone kroz koje bi jurila nadzemna železnica, mimo
postrojenja i konferencijskih centar. Tamo bi postojale i škole, a kroz
uljuljkujuće zvuke saobraćaja mogli biste čuti žamor dečje igre.
Godišnja doba u gradu bi se razlikovala : tople letnje noći kad svi
spavaju sa otvorenim prozorima ili sede na balkonima u donjem rublju
pijući pivo iz frižidera – i zime, veoma hladna jutra kada se sneg
taloži po dvorištima, a na televiziji takođe pada sneg, sličan tome što
prekriva ulice, a kojega razgrću kako bi omogućili stanovnicima da
stignu na posao.
Bio sam uveren da bih u tom gradu pronašao neiscrpnu zalihu likova i
priča potrebnih za pisanje. Da bih postao pisac, verovao sam, trebalo
je jednostavno samo da putujem kroz taj grad – grad unutar sebe – i
popisujem ono što tamo otkrijem. Znao sam da će biti teško dopreti do
tog grada. Da to neće biti kao uhvatiti avion za Marakeš, ili, recimo,
Lisabon. Znao sam da će mi za putovanje biti potrebni dani, a možda čak
i godine. Ali znao sam takođe da, ako uspem da pronađem život u tom
gradu i da ga opišem, likove i priče iz tog života, da ću onda i ja sam
– tako sam, barem, zamišljao – postati živ.
I najzad sam dospeo do svog grada. Da. O, da. Ali kada sag ga dosegao,
otkrio sam da je uništen. Kuće behu razorene, baš kao i prodavnice.
Minareta su ležala na tlu, zajedno sa crkvenim zvonicima. Svi balkoni
se behu sručili na pločnike. Nigde dece na igralištima, samo obojene
linije. Tražio sam stanovnike o kojima bih pisao, ali nije bilo ni
traga stanovnicima, samo prašina. Tragao sam za onima koji su preživeli
– kakve bi mi samo priče mogli spričati! – ali čak ni tamo – u kanalizaciji,
u podrumima, u podzemnoj železnici – nije bilo ničega i nikoga, osim
prašine. I ta siva prašina, nalik na pepeo cigarete, bila je toliko
sitna, da je prodrla u moje nalivpero, sprečavajući ga da ostavi bilo
kakvog traga na stranici.
Коментари
Постави коментар