Пређи на главни садржај

Ežen Jonesko - Ćelava pevačica






Slika sa premijere 1

Slika sa premijere 2

Slika sa premijere 3


 

Premijera: 10. decembar 2009.

Scena "Pera Dobrinović"

 

Režija:

BEBA BALAŠEVIĆ

Scenografija:

MIRA JOVANOVIĆ

Kostimografija:

OLIVERA BALAŠEVIĆ

Dizajn svetla

MARKO RADANOVIĆ

 

 

 

 

I G R A J U

 


JOVANA BALAŠEVIĆ kao gospođa Smit
DUŠAN MAJKIĆ kao gospodin Smit
TANJA PJEVAC kao gospođa Martin
MARKO MAKIVIĆ kao gospodin Martin
PETAR JOVANOVIĆ kao Vatrogasac
SONJA BIŠEVAC kao Meri

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Ežen Jonesko

 

 

 

Ežen Jonesko (Eugene Ionesco), rođen je (kao Eugen Ionescu) 26. novembra 1909. u Slatini (Rumunija). Jedan je od rodonačelnika i najznačajnijih, uz Semjuela Beketa, predstavnika „teatra apsurda“ i avangardnog pozorišta uopšte.
Mada je prema Beketu iskazivao iskreno divljenje, glasno je negodovao što su, tvrdeći da je Beket promotor „teatra apsurda“, „novinari i književni istoričari-amateri plasirali dezinformaciju koja se potom podrazumevala“, a čija je on, po sopstvenom mišljenju, bio žrtva. Insistirao je uporno na činjenici da se Čekajući Godoa pojavio tri godine nakon Ćelave pevačice, dve godine nakon Lekcije i godinu dana nakon Stolica. Takođe, sam termin: teatar apsurda, smatrao je netačnim i neprikladnim. „Više volim izraz: protiv pravila“, govorio je.
Kao sin Rumuna i Francuskinje, Jonesko detinjstvo i mladost provodi naizmenično u Bukureštu i u Parizu.
Nakon završenih studija francuske književnosti na univerzitetu u Bukureštu, gde upoznaje Siorana i Elijadea, s kojima će kasnije drugovati u Parizu, predaje francuski jezik u raznim školama, a 1938. dobija stipendiju rumunske vlade za usavršavanje u Francuskoj i počinje da piše doktorat na temu: „Greh i smrt u francuskoj poeziji posle Bodlera“.
Početak rata zatekao ga je u Marseju, gde intenzivno čita Kafku, Prusta i Dostojevskog i radi kao korektor u jednoj izdavačkoj kući. U Pariz prelazi 1942, gde se takođe zapošljava kao korektor, nastavljajući da piše poeziju koja je njegova prva ljubav još od ranih gimnazijskih dana, mada je kasnije, u intervjuima, tvrdio da je oduvek znao da će jednoga dana postati dramski pisac.
Godine 1950, piše prvi dramski komad Ćelava pevačica, koji je iste godine izveden, u malom pozorištu „La Huchette“ u Latinskom kvartu, u režiji Nikole Bataja.
Jonesko je jedan od retkih autora koji je za života postao klasik i stekao međunarodnu slavu, a njegovi komadi su, veoma brzo, iz malih pozorišta na levoj obali Sene „prešli“ na velike pariske scene kao što su „Odeon“ i Komedi fransez. Taj uspeh potvrđen je i njegovim izborom među besmrtnike, u Francusku akademiju.
Na jugoslovenskim scenama, dela Ežena Joneska su retko igrana. Bila je to „tiha cenzura“ ovog velikog protivnika svih ideologija (o čemu i sam govori u poznatoj polemici s britanskim kritičarem Kenetom Tajnanom) i deklarisanog antikomuniste.
Osamdesetih godina prošlog veka povlači se iz javnog života, ali 1989, iz bolnice u Briselu u kojoj je bio hospitalizovan, šalje oštar protest protiv Čaušeskuovog režima i njegovog genocida nad rumunskim narodom.
Umro je 28. marta 1994. i sahranjen na pariskom groblju Monparnas, gde počiva i njegov slavni zemljak i ne tako daleki inspirator njegove poetike, nadrealista Tristan Cara.

 

 

 

 

Ežen Jonesko

O Ćelavoj pevačici

 

 

 

Ćelava pevačica je jedini moj komad koji je kritika smatrala čisto komičnim. Međutim, i tu mi se činilo da je komično izraz čudnovatog. A čudnovato, po meni, može izroniti iz najbezbojnijeg, iz proze jednoličnih dana samo ako krenem za njim sve do iza granica vidljivog. Osetiti apsurdnost svakodnevice, apsurdnost jezika, osetiti njihovu neverovatnost, to znači da smo je prevazišli; a da bismo je prevazišli treba potpuno u nju uroniti. Komično je čudnovatnost u čistom stanju: ništa vas jače ne može iznenaditi od banalnosti. I eto vam nadrealnog sveta na dohvatu ruke, u ćaskanjima svakodnevnim.

P. S. Ideju za Ćelavu pevačicu Jonesko je dobio kada je, odlučivši da nauči engleski, 1948, sa gramofonske ploče (lingafona) čuo besmislene, banalne fraze koje razmenjuju žena i muškarac: o vremenu, o tome gde žive, koliko dece imaju... U jednom trenutku zapanjeno je konstatovao: oni su, mora biti, muž i žena!
Otuđenost, odsustvo komunikacije, ispražnjenost jezika, banalnost... Ostalo je istorija (književnosti i pozorišta).

 

 

 

 

 

Beba Balašević

 

 

 

Završila komparativnu književnost i filmsku i pozorišnu režiju u svom rodnom gradu, Novom Sadu.
Predstava Čekajući Godoa, koju je radila kao student treće godine, doživela je desetine izvođenja u Srpskom narodnom pozorištu, na gostovanjima u vojvođanskim pozorištima i na hinter bini beogradskog Sava centra.
Kao pomoćnik režije radila je na rediteljskom debiju svog oca Kao rani mraz, dugometražnoj igranoj baladi koju očekuje premijera.
Ćelava pevačica Ežena Joneska njena je prva profesionalna predstava.

 

 

 

 

Reči rediteljke...

 

 

 

Reči su... Pa, sad... Treba biti oprezan s njima. Lako nas povedu u razgovor koji maskira prave teme i predajemo se tome bez puno opiranja. Tako je izgleda lakše. Večerali smo čorbu, ribu, krompir sa slaninom... A zidovi pucaju, brakovi prestaju, veze se zaguše odlukom da prećutimo pravu stvar. Sto godina ove zime od rođenja čoveka kome je to zasmetalo i koji se rečima služio duhovito i lako u želji da nas podseti upravo na njih...
Smešni smo sebi kad nas vidimo mehanizovane, još smešniji kada primetimo kvar u tom mehanizmu.
Da li razgovaramo jedni s drugima, ili jedni protiv drugih?
Proći će još sto, i još sto i još puno puta sto godina, i mi ćemo se još svađati, i još smejati i još puno puta ućutati, a ćelava pevačica će se i dalje češljati na isti način...

 

 

 

 

Ežen Jonesko o strahu od smrti

 

 

 

... što moji komadi pokušavaju da izraze najdublje, jeste želja – strah od smrti, to je želja za besmrtnošću. (Intervju s Brankom Bogavac)

Oduvek me je smrt opsedala. Od svoje četvrte godine, otkada sam saznao da ću umreti, strava me više nije napuštala. To je bilo kao da sam odjednom shvatio da se ništa ne može učiniti da bi se ona izbegla (...); ja pišem i zato da bih razglasio svoj strah od umiranja, svoje poniženje što moram da umrem. (Iz Dnevnika u mrvicama)

„Zašto se bojiš smrti?, pita me B, to je problem pojedinca, i sitničarski.“ A tako i jeste, čovek je sitničar: problem smrti je ljudski problem. Krava ne misli na smrt. Krava nije sitničarka. (Sadašnjost prošla. Prošlost sadašnja)

 

 

 

 

Mira Trailović

 

 

 

Revolucionar u pozorištu. Čovek koji je u pozorište ušao s idejom razbijanja svih vladajućih normi, s idejom koja vuče korene od Fejdoa i Strindberga... Ta ideja, međutim, tek je kod Joneska do kraja formulisana.
Njegov put, veoma interesantno, u toj meri se idejno reakcionarno razvio, tako da je Jonesko danas najantirevolucionarnija snaga savremenog pozorišta. (Intervju Bori Krivokapiću)


 

 

Коментари

Popularni postovi

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Ujkin san

Vida Ognjenović - Je li bilo kneževe večere

Milena Marković - Nahod Simeon

Luc Hibner - Greta, stranica 89

Martin Krimp - Nasrtaji na njen život

Branko Dimitrijević - Ljubavni jadi Vudija Alena

Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre

Predstave koje su za sad dodate na blog

Anton Pavlovič Čehov - Ivanov