Ovo je blog u kojem se nalaze informacije o predstavama igranim u Srpskom narodnom pozorištu u periodu od 2010. godine pa na dalje.
Претражи овај блог
Branko Dimitrijević - Ljubavni jadi Vudija Alena
Premijera:15.
decembar 2009, Kamerna scena
Predstava traje: jedan sat i
dvadeset minuta
Dekor i kostimi su izabrani u
readionicama Srpskog narodnog pozorišta
Prema motivima pripovedaka P. G.
Vudhausa i uz korišćenje delova monologa Vudija Alena iz njegovih nastupa u
njujorškim klubovima.
Režija:
Branko Dimitrijević
Scenografija:
Marina Sremac
Kostimografija:
Jasna Badnjarević - Petrović
Inspicijent:
Snežana Radovanov-Kuzmanov
Suflerka:
Milica Rađenović-Đukić
Majstor
svetla:
Vlada Milovanović
Majstor
tona:
Dušan Jovanović
Rekviziter:
Dragan Šušnjar
Asistentkinja
scenografkinje:
Nadica Danilovac
I G R A
J U
Predrag Momčilović - VIKTOR Milovan Filipović - ALAN Jugoslav Krajnov - ZIGI Sanja Ristić-Krajnov - DIJANA Aleksandra I. Pleskonjić - HELEN Olivera Stamenković - ANET Dragomir Pešić - VUDI
Branko Dimitrijević
REČ
PISCA
Moja prijateljica i
povremeno glumica u komadima koje sam postavljao u San Francisku,
Glenda Solis, tvrdila je da je njena majka (pa time i ona) daleka
rođaka Artura Kestlera. Mama Glendina je bila rodom iz Pešte, pa je ova
tvrdnja imala osnova. Glenda se jedno vreme zabavljala s muzičarem iz
bivše grupe The Monkees. Ne sećam se imena, ionako su ga
svi zvali “majmun”. E, pa, on me je na jednom vašaru konoplje (pokret
da se i u Americi dozvoli ako ne gajenje marihuane, a ono bar konoplje,
kao korisne biljke sa višestrukom primenom) gde smo kupovali sapune od
konopljinog ulja, upoznao sa Lorensom Ferlingetijem. I tako sam ja
proveo jedno nedeljno popodne u šetnji s tom legendom bit pokreta,
pesnikom i izdavačem zaslužnim za prva štampanja Ginzberga i Keruaka,
koga je Keruak ovekovečio kao Lorensa Monsanta u autobiografskom
romanu The Big Sur. Ferlingeti je odbio da sedne
u “Café Trieste“, mesto u kome su nekada sedeli bitnici, ali se
odavno pretvorilo u turističku atrakciju. Pored njegove knjižare “City
Light“, nalazi se bar “Vesuvio“, a između te dve
ustanove ćorsokak koji nosi ime Keruaka, ne duži od petnaestak metara!
Ispostavilo se da smo obojica nedavno bili u Njujorku i da smo i on i
ja primetili kako je želja da se bude drugačiji dovela do uniformnosti
oblačenja i ponašanja kod one populacije Menhetna koja bi da se bavi
umetnošću. Svi su pravili zvuke povraćanja pri pomenu reči
“televizija”, stalnom poslu od 9 do 5 i tako tim stvarima. Kao dva
stara cinika nagađali smo koji će se procenat tih mladih ljudi prodati,
koji procenat predati, a koji procenat tražiti utehu u supstancama ove
ili one vrste. Bio je izuzetno, čak do neprijatnosti prpošan i živahan,
kad se ima u vidu da mu je bilo 78 godina. Mislim da je još živ.
Za ovu dramu, koja između ostalog govori i o
prodavanju i predavanju umetnika, a manje nego što bi trebalo o
traženju utehe u raznim supstancama, prvu inspiraciju dobio sam
čitajući knjigu Artist in Society, problem i tretman
kreativnih ličnosti, od Lorensa Heterera (opet Lorens!) iz godine 1965.
Knjigu mi je stavila pred oči “dobra vila bibliotečka”, što je izraz
Artura Kestlera, na polici gradske biblioteke u Ajovi. Onda sam se
setio da dobri stari Vudhaus ima neke priče o umetnicima, vrlo slične
pričama O’Henrija. Našao
sam ih u zbirci The Man Upstairs i iskoristio neke
motive. Za Vudija Alena nisam ni znao da se bavio stend-ap komedijom u
ranim danima, dok ga nisam jednog dana čuo u kolima na radiju. I tako
se sve sklopilo u ovu, bojim se, komediju, koja niti je eksperimentalna,
niti avangardna, a, iz higijenskih, a ne moralnih razloga, nema ni
svlačenja.
P.
G. VUDHAUS (Wodehouse)
Pisao humorističke romane,
pripovetke, stvorio lik batlera Dživsa, na Brodveju sarađivao sa
kompozitorima Džeromom Kernom, Kolom Porterom, Zigmundom Rombergom i
Rudolfom Frimlom. Sa Brodveja je otišao u Holivud. Jedan od studija mu
je platio velike pare da bi bio na raspolaganju. Požalio se novinarima
da mu ništa ne daju da radi, to je objavljeno, i finansijeri sa
Volstrita su poslali (priča se da je to bio jedan od Kenedijevih)
mladog službenika da vidi šta se to tamo radi usred velike ekonomske
krize. Holivud
je morao da se malo, privremeno, smiri i da se pravi da pazi na
izdatke, a Vudhausa nisu morali da zamole da ode. Znao je i sam da u
fabrici snova više nije dobrodošao.
Živeo je sasvim dobro i od svojih romana, pa je pola godine uvek
provodio u Francuskoj. I tu ga zatekne Nemačka okupacija. Sa Šljivom
(kako je bio nadimak Vudhausa) Nemci su dobro postupali, kako zbog
njegove reputacije, tako i zbog njegovih godina, pa je bio u jednom
logoru s relativno dobrim uslovima, dali su mu da zadrži pisaću mašinu,
a to mu je jedino bilo važno. Kad su ga Nemci intervjuisali, on je
rekao istinu o tretmanu, ali ta istina nije bila dobrodošla u
Engleskoj, u jeku najžešće anti-nemačke propagandne kampanje. Vudhaus
je proglašen za izdajnika i – što mu je još gore palo – lošeg pisca, i
predlagano je da mu bude suđeno u odsustvu (a kasnije, po mogućstvu i u
prisustvu), a njegove su knjige povlačene iz biblioteka. U odbranu
Vudhausa pisao je Džordž Orvel (uglavnom sa tezom da Šljivu ništa sem
knjiga ne zanima, pa okolinu i ne primećuje kao običan svet), ali u
ratnoj histeriji to je malo pomoglo.
Kad su ga Nemci pustili iz zarobljeništva, Šljiva je otišao u Ameriku i
nikada više nije stupio na tlo rodne Engleske. Njegovo pisanje je
tipično za muzičku romantičnu komediju, znamo da će na kraju
zaljubljeni parovi završiti zajedno, samo nas interesuje kako će do
toga doći.
VUDI
ALEN
Američki
komičar, počeo je sa stend-ap komedijom u klubovima Njujorka, no
istovremeno je pisao i skečeve za razne TV šou programe poznatijih
komičara. Pisao je i za Brodvej, pa je prešao u Holivud i nakon uspeha
na filmu izborio se za izuzetno povoljnu poziciju: snima jedan film
godišnje, sam bira temu, piše scenario, bira glumce i lokaciju na kojoj
će snimati. Za razliku od uspeha na profesionalnom planu, na intimnom
planu bilo je raznih komplikacija.
ARTUR KESTLER
Rodio
se u Pešti ali živeo kojekuda, najviše u Engleskoj, gde je Đerđa Mikeša
izbacivao sa svojih žurki sa zamerkom da dotični malo pije. Napisao
više značajnih dela, a bio je aktivan i u Kongresu za kulturne slobode,
kojim je rukovodila i finansirala ga CIA. U to ime je na simpozijumu
„Vera i literatura“ u Kalkuti, februara 1959, rekao da mi svoj život
provodimo na trivijalnoj ravni, ali povremeno... Uostalom, ceo citat
koristimo u predstavi kao da ga je izgovorio pesnik Viktor na Ibici u
alkoholisanom stanju. A naslov Kestlereovog eseja je „Umetnik na
razapetoj žici“.
HEPENING
Hepening
je predstava, događaj ili situacija koja bi trebalo da bude prihvaćena
kao umetnost. Hepeninzi su obično multidisciplinarni i često se
oslanjaju na učešće publike. Glavni elementi su planirani, ali se ostavlja prostora za
improvizacije. Cilj je da se izbriše granica između umetničkog dela i
gledalaca, odnosno publike.
DŽEK
KERUAK
Odjednom su tamo negde, sredinom 50-ih prošlog
veka, „gladni pisci“ takozvane bit generacije počeli da govore
novinarima da je najtalentovaniji među njima izvesni momak koji u svom
rancu nosi gomilu neobjavljenih rukopisa i tako putuje s jedne na drugu
obalu Amerike. (Navodno je jednom u Njujorku kroz otvoreni prozor
apartmana u kome je živeo u sitne sate povikao: „Ima li u ovom velikom
gradu bar jedna žena koja bi udelila umetniku bez prebijene pare?“)
Nakon što su Ginzberg i ekipa posle jedne večeri poezije u San
Francisku nahvalili odsutnog Keruaka, izdavači su se zainteresovali i
tako je „Na drumu“ konačno objavljen 1957. i odmah postigao veliki
uspeh. Nesrećni Keruak, naviknut na dugogodišnja odbijanja, odjednom je
morao da se prilagodi situaciji da ga svi jure, grle, traže da im plati
piće ili da mu plate piće... Propio se. Pokušao je da nađe spas u
budizmu, u zenu, pokušao je da pobegne u prirodu, pokušao je da se
ubija alkoholom u San Francisku, najzgodnijem mestu za tako nešto, da
bi na kraju završio živeći s majkom na Floridi, sve do preseljenja na
veliki otvoreni drum.
STEND-AP
KOMEDIJA
Ili „komedija na stojećki“ je stil komedije gde
komičar zabavlja gledaoce uživo, obično nastupa solo uz pomoć
mikrofona, u klubovima ili dvoranama. Smatra se izuzetno teškom vrstom
zabavljanja, jer se oslanja na trenutnu reakciju publike, koja očekuje
da bude nasmejana nekoliko puta u toku monologa. Fraza „umreti je lako,
zasmejavanje je teško“, što je trebalo da budu nečije poslednje reči,
pripisivana je mnogim komičarima, piscima, glumcima, najverovatnije bez
osnova.
PSIHODRAMA
Jakob Levi Moreno, rođen u Bukureštu 1889, smatra
se ocem psihodrame. Jedan je od pionira grupne psihoterapije. Studirao
je u Beču, ali se sa Frojdom razišao i otišao u Njujork. Rad na psihodrami
bacio je u drugi plan Morenov izuzetno važan rad na teoriji društvenog
umrežavanja (social networking) koja čeka da bude pravilno evaluirana i
razvijena.
NJUJORŠKI
ATLETSKI KLUB
Klub osnovan pre 150 godina, u kome se članstvo
dobija samo po pozivu.
ED SALIVAN
(1901-1974)
Bivši bokser koji je imao veoma popularan šou na
televiziji, a pre toga je pisao tračeve za novine o ličnostima iz
pozorišnog sveta. Bio
je zlopamtilo; kad bi ga neko prevario ne bi mu to oprostio. Bo Didli
je trebalo da peva „16 tona“ a otpevao je pesmu „Bo Didli“ i više ga
nije bilo u najgledanijoj emisiji na svetu. Grupa Doors nije promenila
reči pesme koja se Salivanu nije dopala, pa više nisu bili dobrodošli,
a The Rolling Stones su promenili reči, ali je Mik pravio grimase dok
je to pevao. Elvisa nije ni zvao, pa se dotični pojavio kad je Čarls
Louton zamenjivao Eda dok se ovaj oporavljao od saobraćajne nesreće.
Šou u kome su nastupili Bitlsi bio je najgledaniji u istoriji
televizije do tog vremena. Salivan se
razboleo ubrzo nakon što je šou prestao da se daje i dve godine kasnije
je umro.
RUSKA
ČAJDŽINICA
“Russian Tea Room”, restoran u Njujorku koji su
1927. otvorili članovi Ruskog carskog baleta kao mesto gde mogu da se
okupljaju ruske izbeglice. Restoran je postao čuveno mesto za one iz
sveta zabave, pa je, kad je pre nekoliko godina bankrotirao, zavladala
panika u krem društvu. Otvoren je ponovo pre dve godine, a tvrdi se da
ni hrana ni usluga sada nisu na zavidnom nivou.
MARVEL
STRIPOVI
Ova izdavačka kuća, specijalizovana za stripove,
objavljuje stripove: Spajdermen, Volverin, Gvozdeni čovek, Kapetan
Amerika, Fantastična četvorka, Halk, Tor, Blejd… Marvel je najveći
izdavač stripova u Americi. Upravo je u toku preuzimanje ovog izdavača
od kompanije Volt Dizni, za četiri milijarde dolara.
VASILIJ
KANDINSKI (1866-1944)
Ruski slikar i teoretičar umetnosti. Prvi je
naslikao moderne apstraktne radove. Završio je prava i ekonomiju,
ponuđeno mu je da predaje rimsko pravo, a on je počeo da slika kad mu
je bilo 30 godina. Prešao u Minhen, pa u Berlin, predavao u školi za
slikarstvo i arhitekturu Bauhaus, onda prešao u Francusku i tamo proveo
ostatak života. Velikog uticaja na njegovu životnu filosofiju imala je
madam Blavacki i njena teozofija.
TANGERINE
DREAM
„Nemačko selo“ je naziv niza stambenih zgrada
koje je 1943. podigla Američka armija u bazi za testiranje tajnih
hemijskih i bioloških oružja, 160 kilometara južno od Solt Lejk Sitija
u Juti. Zgrade
su zidane na isti način kao stambene zgrade u Nemačkoj. Svrha svega
ovoga bila je da se usavrši strategija bombardovanja nemačkih
nastanjenih mesta za vreme rata. Da bi zgrade bile što sličnije
nemačkim, angažovan je arhitekta poreklom iz Nemačke, Erih Mendelson.
Zanimljivo je da je to jedino što je Mendelsonu, veoma nadarenom
arhitekti, dozvoljeno da radi u struci, zbog nerešenog imigrantskog
statusa u Americi. Ni posle
rata nije projektovao, morao je da se zadovolji predavanjem na
Berkliju.
Među zgradama koje je Mendelson projektovao pre odlaska u Ameriku bila
je, pored Ajnštajnove kule u Potsdamu, i zgrada bioskopa “Univerzum” u
Berlinu. U zgradi je delovalo i pozorište Schaubühne, a posle
pozorišnih predstava delove zgrade koristile su razne grupe muzičara.
Jedno vreme tu je delovao “Zodiak Free Arts Lab“ ili klub “Zodijak”, sa
dva prostora za nastupe; jedan potpuno okrečen u crno, a drugi u belo.
Naravno da su glavni muzički pravci tu zastupljeni bili slobodni džez,
psihodelični rok i avangardna muzika. Najpoznatiji bend koji je tu
nastupao je Tangerine Dream, a za ovu predstavu smo od njihovih više od
stotinu CD izdanja odabrali samo dvadesetak sekundi prve melodije, sa
prve ploče koju su ikada snimili.
APSTRAKTNI
EKSPRESIONIZAM
Umetnički pravac nastao u Americi posle Drugog
svetskog rata. Među slikarima, najpoznatiji predstavnici pravca su
Aršil Gorki, Franc Klajn, Hans Hofman, Vilem de Kuning, Mark Rotko i
Džekson Polok.
Vostanik Manug Adojan, koji je kasnije uzeo ime Aršil Gorki, preživeo
je kao dete genocid nad Jermenima, stigao u Njujork, promenio ime i
tvrdio da je rođak Maksima Gorkog. Mnogi biografski podaci o Gorkom su
pogrešni jer je njegov rođak izmišljao dosta toga dok je „prevodio“
pisma Gorkog sa Jermenskog. Njegov život u Americi obeležila je serija
nesrećnih slučajeva, dok se nije predao i izvršio samoubistvo vešanjem.
Čak i posle smrti, dobar deo njegovih slika je nestao u avionskoj
nesreći! Njegov prijatelj u Njujorku bio je Vilem de Kuning.
Mark Rotko je poreklom iz Letonije. Rano je emigrirao u Ameriku. Čuvena
kompanija “Sigrams“ naručila je od njega murale za svoju novu zgradu u
Njujorku. Prihvatio je i uzeo avans, radio je na slikama, ali je
odjednom odlučio da je neprihvatljivo da u jednom tako luksuznom
ambijentu, gde će bogatuni jesti najfinija jela, stoje umetnička dela
jednog avangardiste. Javno je obznanio svoje stavove, vratio avans, a
kompanija je mirno angažovala drugog, bez tužbe na koju je imala pravo.
Ovim je Rotko malo izgubio na prestižu, jer je dobro znao o kakvoj je
kompaniji reč kad je prihvatio narudžbu, a da tako javno reklamira
svoje stavove bilo je, po mnogima, neukusno. Zbog lošeg zdravlja i
rastanka od žene pao je u depresiju i izvršio samoubistvo isekavši
vene, 1970.
Džekson Polok je za života bio poznat i priznat. Senku na to bacila je
knjiga Frensis Stonor Saunders “Kulturni hladni rat“ u kojoj, na osnovu
sada dostupnih dokumenata, pokazuje da je i kultura bila poprište
hladnog rata, a da je Američka obaveštajna agencija potpomagala razne
avangardne pravce, da bi pokazala kako je na Zapadu sve to slobodno i
čak prosperira, za razliku od socijalističkog realizma koji vlada iza
gvozdene zavese. U tu svrhu, CIA je naročito potpomagala američke
apstraktne ekspresioniste - Saundersova ne kaže da li s njihovim
znanjem ili ne - pomažući preko raznih fondacija da se organizuju
izložbe, štampaju katalozi, „ohrabre“ kritičari da o njima pišu
pozitivno i, uopšte, dajući im publicitet koji inače ne bi imali.
Polok se čitavog života borio s alkoholizmom, a poginuo je u
automobilskoj nesreći, potvrđujući tako da američki apstraktni
ekspresionisti umiru mladi.
Zanimljivo je da je i Džulijan Bek (sa Džudit Malinom osnivač Living
Teatra) bio apstraktni ekspresionista, pre nego što je počeo da se bavi
pozorištem.
GIDEON
Drama Pedija Čajevskog, polukomični prikaz priče
o Gideonu iz starog zaveta. Komad je uspešno izveden na Brodveju, 1961.
PAKARD
Marka američkih luksuznih automobila pravljenih
prvo u Detroitu, a kasnije u korporaciji Studebejker u Indijani. Prvi
pakard automobili proizvedeni su 1899. a poslednji 1958.
PLAVOBRADI
Kurt Vonegat Mlađi je napisao roman Plavobradi o
izmišljenom slikaru apstraktnog ekspresionizma, u kome je upotrebljena
rečenica: “Slika koja ne govori ni o čemu sem o sebi samoj”, pa je to
citirano u našoj drami.
BIT
GENERACIJA
Centralni elementi bit kulture sastoje se od
prezira prema preovlađujućim američkim vrednostima, eksperimentisanja
sa drogom i interesovanja za istočnjačku spiritualnost. Glavni radovi
su “Urlik” Alena Ginzberga, “Goli ručak” Viljema Barouza i “Na drumu”
Džeka Keruaka. Članovi bit generacije razvijali su imidž buntovnika,
boema, hedonista, nonkonformista i spontanih kreativaca. U prvo vreme
pisci bit generacije su živeli i radili u Njujorku, da bi kasnije
prešli u San Francisko i pokrenuli “San Francisko renesansu”, koja će
kasnije rezultirati preobraćanjem bitnika u hipije.
PESMA
VIKTORA RISTAUA IZ ZBIRKE „PEVANJE UZ VETAR“
Коментари
Постави коментар