Ovo je blog u kojem se nalaze informacije o predstavama igranim u Srpskom narodnom pozorištu u periodu od 2010. godine pa na dalje.
Претражи овај блог
Milena Marković - Nahod Simeon
Reditelj
i scenograf
TOMI JANEŽIČ
Kompozitor
originalne muzike
BORIS KOVAČ
Asistent
reditelja
BORIS LIJEŠEVIĆ
Dramaturzi
BRANKO DIMITRIJEVIĆ
MILAN MAĐAREV
Kostimograf
MARINA SREMAC
Dizajn
svetla
JAKA ŠIMENC
Dizajn
zvuka
TOMAŽ GROM
Video
materijal
GVOZDEN ĐURIĆ
JOVAN MILINOV
Lektor
mr RADOVAN KNEŽEVIĆ
Rad
na telu i glasu
NANDAN KIRKO
Konsultant
za scenografiju
SAMO
Pomoćnik
reditelja
ŠPELA TROŠT
Asistent
scenografa
ŽELJKO PIŠKORIĆ
Inspicijent
Vladimir Savin
Organizator
Milan Kaćanski
Sufler
Milica Đukić-Rađenović
Majstor
tona za "Voda teče" orkestar
Boris Kovač
Marinko Vukmanović
Majstor
svetla
Saša Komnjenović
Majstor
tona
Nenad Nikolić
Korepetitor
Irina Mitrović-Lazić
Rad
sa životinjama
Milan Mitić
Predstava traje oko tri sata
Premijera: 25. maj 2006, scena "Pera Dobrinović"
Festivalska premijera:
51. Sterijino pozorje, 27. maj 2006, scena "Pera Dobrinović"
U L O G E
Majka, kurva
što je ostavila dete / Udovica, koja je bila u velikom
svetu
Jasna Đuričić
Nahod
Simeon, kopile
Stefan Šteref
Jovan,
tužni kaluđer
Jugoslav Krajnov
Milun, kaluđer koji se bori sa demonima
Dušan Jakišić
Oca, starešina
manastira
Nenad Ćirić
Ciganka, dojilja
Jovana Stipić
Trbulja, gazdarica
u selu
Draginja Voganjac
Muž, Trbuljin
muž, nekad muško
Boris Isaković
Tako, devojčica
koja hoće u veliki svet
Jovana Mišković
Brat, od
Tako
Radoje Čupić
Radnik
na pumpi
Milovan Filipović
Kaluđeri
Aleksandar Gajin
Strahinja Bojović
Igor Pavlović
Boris Liješević
Žena
Gordana Đurđević-Dimić
Devojka
koja peva
Mirjana Poptešin
Skitnica
Olivera Stamenković
Pevač
/ Didaskalos
Fric Bahun
Simeon
kao dečak
Grigorije Jakišić
Simeon
kao beba
Maksim Filipović
Ciganski
dečak
Rastko Kirko Popović
Kuvar
u manastiru
Milivoje Mlađenović
Cigani
Milan Mitić i njegova čerga
Trupa
"Putujući Čututuk"
Jelena Gavrilović, Jelena
Bojat, Srđan Đuranović, Nenad Milošević i Ibis Ćerimagić
"Voda
teče" orkestar
Aleksandra Krčmar, violina
Bogdan Ranković / Saša
Milosavljević, klarinet, bas klarinet, sopran saksofon
Jelena Filipović, viola
Siniša Mazalica, kontrabas
Artjom Zagrebeljni, horna
Ivana Pavlović, harfa
Ivan Burka, udaraljke
O
REDITELJU
TOMI JANEŽIČ (1972) diplomirao je pozorišnu i radio režiju
na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani 1998.
s predstavom Praznina i diplomskim radom 1997. Reditelj
i glumac (1992-1998). Magistrirao 2001. s pozorišnim
projektom Dibuk (po drami Anskog) - metoda fizičkih
akcija i magistarskim radom "Reditelj i glumac (1998/99,
1999/2000, 2000/2001) - Pitanja i rad na akcijama."
Usavršavao se na brojnim pozorišnim simpozijumima, seminarima i
radionicama u Sloveniji i inostranstvu, naročito na polju različitih
glumačkih tehnika Mihail Čehov, Li Strazberg, Jerzy Grotovski i Tomas
Richards, Odin teatar, psihodrama...)
O
NAHODU SIMEONU
Incest je, u suštini,
autoerotičan čin, narcistički čin, a Simeon Nahod, tražeći majku, u
potrazi je za vlastitim identitetom.
"Hoću majku da nađem, da znam ko sam i šta sam, hoću da znam, ne
drugi da mi kažu, hoću ja da znam".
Upravo ta potraga, ta opsednutost samim sobom, njegov narcizam, postaje
njegova hamartija, njegova tragična greška koja ga vodi u greh i
propast. Ne slučajno je njegova želja da pronađe majku povezana sa
buđenjem njegove seksualnosti. On izlazi iz manastira, iz sveta koji
pripada Ocu, ocu koji inhibira, svet autoriteta, svesti i zakona,
suprotstavljen instinktivnim nagonima, da bi se vratio u reku iz koje
je došao, pored koje se seksualno sjedinjuje s majkom, ostvarivši tako
potrebu da se vrati u majčinu utrobu, u reku koja predstavlja smrt ili
povratak u novi život.
(...) Simeon Nahod u sebi ima krv kurve i mleko ciganke, seme oca koji
je voleo dečake, vodu reke u koju ga je majka prepustila smrti... "Kopilane jedan, ko zna čiju krv ti imaš...".
"Nije on kako treba i neće biti kako treba, grehovi roditeljski se
u njemu vide." Deca u sebi nose grehe roditelja i prenose ih na svoju decu, začarani
krug se nastavlja, Simeon napušta svoje dete, prepustivši ga sudbini
koja će najverovatnije biti samo ponavljanje porodične istorije. Da bi
se oslobodio greha žrtvuje sebe, kažnjava se zatvorivši se na deset
godina u slepilo tamnice, isto kao i Edip koji oslepljujući se odbija
da vidi, da preuzme odgovornost.
I nakon svega, u smrti, kao i u životu, još traži majku...
"Vir je moja kuća sine, u viru me nađi..." Ilinka CRVENKOVSKA
OPET O NAHODU SIMEONU
Sve je krenulo od narodne pesme Nahod Simeon, koja počinje
time što stari kaluđer iz Dunava vadi sanduk od olova i iz njega muško
dete, još živo. Detetu nadenu ime Nahod Simeon i odgaje ga u manastiru,
ali kad je odrastao, poželeo je da pronađe svoje roditelje, prvenstveno
majku...
(...) Sterija je po ovoj pesmi napisao svoju dramu Nahod Simeon.
Dijaloški izuzetno ekonomično, Sterija vešto plete svoju priču o
Nahodu, uvodeći još jedan incest i dajući likovima uverljive motivacije
za ponašanje. Ovde Sterija, koga zbog komedija obično nazivamo našim
Molijerom, najviše liči na Šekspira, koji mu je prethodio i na Lorku,
koji će doći kasnije.
(...) Ova, za sada, najnovija verzija Nahoda Sieona¸ delo
je Milene Marković. Milena crpe fabulu i iz narodne pesme i iz
Sterijine drame, ali piše nov, moderan, uzbudljiv pozorišni tekst,
prilikom čijeg pisanja su izbegnuta olaka rešenja, i površni
efekti. Rezultat je postmodernistička, poetska drama, čijom bi se
dekonstrukcijom dobila precizna slika naše stvarnosti danas: Nahodi
Simeoni i njihove nesrećne majke svuda su oko nas. Branko DIMITRIJEVIĆ
NAHOD SIMEON - OD USMENE TRADICIJE DO DRAMSKOG TEKSTA MILENE
MARKOVIĆ
Grčka legenda o Edipu, čija je tragična krivica sadržana u kobnom
neznanju da je za ženu uzeo sopstvenu majku, što je naravno izazvalo
gnev bogova, obrađena u Sofoklovoj tragediji, imala je odjeka u našoj
staroj i narodnoj književnosti. U proznom obliku najpoznatija je
srednjovekovna legenda o svetom Pavlu Kesarijskom, dok su u stihu dve,
verovatno najvrednije, one sačuvane u II knjizi narodnih pesama Vuka Stefanovića
Karadžića: "Nahod Simeun" i "Opet Nahod Simeun". U
prvoj varijanti stari iguman pronađe na obali Dunava novorođenče u
olovnom sanduku, koje nakon što odraste kreće u svet da pronađe
roditelje. U Budimu se ženi kraljicom, a do saznanja da je ona njegova
majka dolazi se preko Jevanđelja koje je Simeun zaboravio u kraljičinim
odajama. Po drugoj varijanti nahod je sin poočima i poćerke, a kasnije
se venčava sa svojom majkom. Do prepoznavanja dolazi preko košulje i
knjiga što ih je majka ostavila u sanduku sa tek rođenim sinom. U oba
slučaja Simeun okajava greh u podzemnoj tamnici, čiji su ključevi
bačeni u Dunav ili more, da bi nakon deset, odnosno trideset godina
bili nađeni u ulovljenoj ribi, a Simeun posle oslobađanja biva
posvećen. One pripadaju grupi neistorijskih pesama sa incestom kao
osnovnim motivom, ali istovremeno, između ostalog, oslikavaju stare
porodične odnose u kontekstu religioznih tema, često povezane sa
prehrišćanskim motivima.
Jovan Sterija Popović je 1830. godine objavio "Naoda Simeona ili
nesrećno supružestvo" tragediju u pet dejstvija po narodnoj pesmi.
Inspiraciju za svoju tragediju Sterija je pronašao u pesmi "Opet
Nahod Simeun" s tom razlikom što njegov dramski tekst počinje
Simeonovim dolaskom u Janju, dok je čitava predistorija izostavljena.
Centralni motiv ove tragedije jeste ljubav između Simeona i Zulme,
carice grada Janje, za koju se na kraju, u konačnom prepoznavanju
ispostavlja da je Simeonova majka. Ova činjenica, kao i odsustvo motiva
o junakovom traganju za istinom o sopstvenom poreklu, uslovila je i
žanrovsko približavanje Sterijinog komada melodramskim elementima.
Tragična krivica Simeona, ali i Zulme koja je bila u braku sa svojim
ocem i iz te veze rodila Simeona, u skladu sa žanrovskim konvencijama
melodrame ostaje u drugom planu. Pored toga, Sterijino očigledno
nesnalaženje u razvoju dramske situacije i postupku karakterizacije,
koje će na više ili manje uspešan način, uspeti da prevaziđe u svojim
narednim tragedijama "Naoda Simeona" svrstavaju među najmanje
izvođene komade rodonačelnika savremene srpske dramske književnosti.
Vrlo zanimljiva dramaturška struktura komada Milene Marković, ostvarena
kroz svojevrsno preispitivanje književne tradicije i duhovito
poigravanje sa stilsko-poetskim zakonitostima antičke tragedije, vešto
prikriveni, ali na momente, ipak uočljivi ironični tretman arhetipskih
predstava o neumitnosti i predodređenosti ljudske sudbine,
nekonvencionalnost jezičkog izraza i upečatljiv postupak
karakterizacije likova, samo su neka od bitnih obeležja najnovije,
originalne verzije "Nahoda Simeona". Inspirisana svim
prethodno pomenutim delima, a naročito njihovim osnovnim motivima
incesta i potrage za vlastitim identitetom, Milena Marković
relativizuje čitav vrednosni sistem na kojem počiva jedna zajednica bez
obzira na epohu i društveno-istorijski kontekst. Kroz duhovito
intonirani dijalog kaluđera Jovana i Miluna, "pomerenu"
životnu filozofiju Ciganke dojilje, Takovu iskonsku potrebu za begom od
sivila svakodnevice, ili mračnu sliku porodične "idile" Trbulje
i njenog nepokretnog muža, prelamaju se civilizacijski, sociološki,
etički, kulturološki i politički modeli i najrazličitiji aspekti
njihovog uticaja na pojedinca. Svaki od likova Milene Marković bežeći
od sebe nastoji da pronađe svoje istinsko "ja" u svetu koji
se temelji na iluziji i samoobmanama. Rezultat takve potrage uvek je
neumoljivo tragičan. Miki RADONJIĆ
IZVODI IZ KRITIKA
Neophodan dah svežine Odlična zamisao Sterijinog pozorja da i samo producira predstavu prema
domaćem dramskom tekstu urodila je nesvakidašnjim scenskim
ostvarenjem Nahod Simeon. Nastalo u saradnji sa Srpskim
narodnim pozorištem, kao omaž Steriji, ovo delo, ne samo da
originalnošću, prevazilazi jubilarni povod i slavljeničku namenu, već
otkriva i istraživačku radoznalost koja je manjkala našem teatru
Naručujući originalni dramski tekst na jednu od Sterijinih tema, u
Pozorju su se, nesumnjivo, ponajmanje nadali da će Milena Marković
potražiti inspiraciju u jednom od njegovih manje uspelih dela -
predromantičnoj sentimentalnoj tragediji Nahod Simeon, koja
je dugo važila za piščevu "mladalačku grešku". Od 1830, kada je
štampana u Budimu, do sjajne Mijačeve postavke u JDP-u - koja je
grotesknom stilizacijom, kao "metafizički gran ginjol"
nadvisila predložak - ovaj komad smatran je neizvodivim u teatru. Doduše,
tom prilikom se i saznalo da je mostarsko amatersko društvo
"Gusle" igralo Nahoda 1909, i to sa Aleksom
Šantićem u naslovnoj ulozi. Sterija je ovo delo pisao na osnovu narodne
pesme - srednjovekovne srpske verzije edipovog mita - koja je prožeta
hrišćanskim shvatanjem sveta: o čovekovom grehu, božjoj kazni i
blaženstvu pokajanja. Poučitelan u naumu, hteo je da poruči svom rodu
kakve su posledice neumerenih osećanja i nekontrolisanih nagona. Koristio
je drugu verziju pesme - o hilandarskom Nahodu i stambolskoj carici. Za
nekoga ko, poput Milene Marković - u svojim dramama, modernim pesničkim
nervom slika stvarnost oko sebe, razumljivo je da veću stvaralačku
slobodu nalazi u inspiraciji epskim izvornikom, pogotovo što joj dva
sižea - i budimski, i stambolski - omogućuju da kombinovanjem dođe do
motivacijske osnove za svoje scensko delo o praroditeljskom grehu - ovde
transponovanom u nedozvoljenoj ljubavi majke i sina. Budući da u sebi ima
i epski: odiseja - traganje za poreklom i lirski - melodramski i
ispovedni ton, ovo delo spada u savremene balade, koje svoju modernost
crpe u brehtovskom ironično-satiričnom otklonu i oneobičavanju
stvarnosti, kao i apsurdnom i beznadežnom, tragičnom osećanju čovekove
egzistencije. Autorka, dakle, kroz opštu, civilizacijsku perspektivu
hrišćanskog i antičkog mita, narodnog predanja i književno-istorijskih
uzora - propituje tragičnu krivicu našeg vremena, a ona se ogleda u
dezintegrisanoj društvenoj stvarnosti, individualnom osećanju gubitka
identiteta i svih ljudskih prerogativa, među kojima je ljubav hronično
nedostajuća.
U osnovi rediteljske poetike gosta iz Slovenije Tomija Janežiča, sa čijom
osobenošću smo se prvi put sreli na Bitefu, je poetsko-realističko, čehovljevski
tanano, gotovo čulno osećanje vremena, kao i tragička svest o prolaznosti
i trošnosti ovoga sveta, ali i upitanost nad smislom ljudske
egzistencije. Zbog toga njegove predstave traju i više od tri sata. Kao
i Nahod Simeon. Ali, ako se prepustite scenskoj magiji
imaćete neponovljiv doživljaj: da ste deo nadrealne atmosfere u kojoj se
brišu granice između teatra i života gde su: konji, koze, psi i guske
stvarni, baš kao i miris paprikaša koji se krčka u nekom ćošku ili zvuk
motora, čak, automobila koji ze zaustavlja tik ispred vas; čućete kao
kroz rog šum nekih dalekih vremena koja se dramatično prepoznaju u
današnjem; osetićete kao da po vama padaju ledenice tišine koje tope
svakidašnju rutinu ljudskog postojanja, i ona otiče u zaborav. Shvatićete
da je sasvim raskriljena i ogoljena scena SNP-a bogato dekorisana životom
kakav bi postojao i na Nojevoj barci! Hrišćanska simbolika i antički
scenski uzusi prepoznaju se: u pisti koja u obliku krsta seče scenu -
njome će se junaci ovog komada uzvisiti do prave pozornice, uzeti
mikrofon i brehtovski samoironično otpevati svoju tragičnu neispunjenost,
usamljenost i uopšte, sudbinsku muku; tu su simboli ribe i vode kao
pročišćenja; tu je antički hor - meštana; suprotstavljeni životni
principi - kaluđerskog iskupljenja i ciganske slobode; tu je i Ciganka
dojilja koja u besu kune i proriče tragediju, odlazeći na konju, slobodna
od obilja, svojine, skrušenosti i pokajanja. I najednom, glumački ansambl
SNP-a, vidite u posve drugačijem izdanju od uobičajenog. Precizan,
probran, sveden izraz, ali opušten, prirodne uverljivosti. Gotovo
veristički. Nećete verovati, ali baš tako igra daroviti dečak Grigorije
Jakišić, kao da ovde pred nama živi upitanost mladog Simeona pred njegov
polazak u svet. Drugo iznenađenje priredio nam je spontanom glumom
asistent reditelja Boris Liješević kao odrasli Simeon. Jasna Đuričić je,
pak, na unutarnjoj ekspresiji gradila lik devojke koja se odriče deteta i
plaća ovo, mnogo kasnije, tragičkom krivicom. Nenad Ćirić je odmereno
doneo mudri autoritet igumana manastira u kojem je Nahod odrastao. Dušan
Jakišić je upečatljiv kao kaluđer u borbi s demonima. Draginja Voganjac i
Vladislav Kaćanski, slikovito donose razbijenu i izvitoperenu bračnu
iluziju, tipičnu za današnjicu. Lik razuzdane, divlje ciganske devojke,
pisan prema poznatom stereotipu, Jovana Stipić ostvaruje s mnogo mere i u
nekoliko snažnih poteza. Mlada Jovana Mišković iskrena i potresna u ulozi
devojke čije i ime Tako govori o unutarnjoj bezličnosti. Kao da se
pojavila iz nekog apsurdnog komada: sedi, gleda život i čeka.
O tome da je predstava Nahod Simeon nesvakidašnji
projekat govori i podatak da u njoj igra i jedna prava beba: Maksim
Filipović, zatim, da jedna od najboljih glumica u zemlji, Gordana
Đurđević-Dimić, u ovoj podeli, samo neverbalnim sredstvima, donosi -
tipičnu ženu iz naroda i da upravnik SNP-a Milivoje Mlađenović sve vreme
na sceni kuva pomenuti paprikaš. No, uprkos tome što Janežič zbog svog,
autentičnog, poetskog doživljaja sveta - kroz dimenziju vremena, i ne pokušava
da se prema scenskom odnosi racionalnije, reč je o jednom od
najzanimljivijih projekata našeg teatra posle Ristićeve ere - i s
nesumnjivim uticajem estetike KPGT-a. Svojom poetskom širinom i
nekonvencionalnim pozorišnim izrazom, predstava Nahod Simeon unosi
toliko neophodan dah svežine u našu pozorišnu stvarnost. Dušica PEJOVIĆ
Prizori kraja sveta
Pred velikim pesničkim/dramskim delom Milene Marković osećate potrebu da,
bar privremeno, zaćutite. No, kako posao kritičara nije ćutanje...
"Nahod Simeon" Milene Marković jeste tragičko ironična povest o
postkataklizmičkom vremenu, o posledicama civilizacijskih lomova,
nastalih ne voljom bogova već voljom/pristajanjem smrtnika (grešnika i
žrtava), ta poetska drama jeste slika kraja (ove) civilizacije i njenih
ostataka ne nekom Meduzinom splavu, slika sveta analogna onoj biblijskoj,
posle Strašnog suda, Potopa ili pada Kule vavilonske... Ili, možda - kuge
u Tebi, da pomenemo samo neke od arhetipova na kojima Milena Marković,
zapravo, priča autentičnu, surovu, zastrašujuću, ovdašnju i sadašnju,
priču o - nama. Najneposredniju inspiraciju, Milena Marković pronalazi u
Sterijinoj istoimenoj tragediji, koja ishodište ima u narodnoj pesmi, a
zasnovanoj na motivu incesta/greha i spoznanju do kojeg se dolazi
"prepoznavanjem i samokažnjavanjem". Nešto dalji izvor
inspiracije jeste antički mit o Edipu. Naš Edip, Nahod Simeon Markovićkin
(i Sterijin) "beži od onoga što voli, da bi našao ono od čega
strepi", kako to tačno i lucidno primećuje Svetislav Jovanov (u
knjizi "Obmanuti Eros"). Najkraće rečeno: u pitanju je traganje
za identitetom.
Dramski diskurs Milene Marković u ovom konkretnom slučaju jeste
fragmentarno, kontrapunktivno nizanje dijaloške forme, presecane,
komentarisane, poentirane songovima, a scene se, u žanrovskom smislu,
kreću u širokom registru od komedije, preko melodrame do tragedije. Njen
jezik poseduje alegoričnost, poetski naboj, čak i kad je "čista
proza", metaforičnost i kad govori o stereotipovima svakodnevice.
Takvim postupkom na nivou dramske forme i na nivou jezika, Milena
Marković postiže visok stepen začudnosti i otklona u svojoj imaginativnoj
nadgradnji.
Slovenački reditelj Tomi Janežič, u komplementarnom scenskom diskursu
koji savršeno prepoznaje, prati i tumači intonaciju, emociju, značenja
dramskog teksta, otvara, na širokom i dubokom prostoru takozvane male
scene Srpskog narodnog pozorišta, fascinantan, gotovo biblijski, prizor
onoga što je nekada bio "vrt ljubavi" a sada je tek groblje ili
su to neki rasparčani ostaci života. Na sceni (scenografiju takođe
potpisuje Janežič) ima i vode (mitska reka) i vatre, i mirisa (paprikaša,
tamjana)...
Po horizontali dominira ogroman krst (simbol i konkretno: put, most,
trpeza), "javnih" i intimnih prostora. Poređenje s Fon Trirovim
"Dogvilom" se nameće u vizuelnom i značenjskom smislu, no nema
u ovom tekstu prostora za elaboriranje tih paralela. Neka ostane tek kao
naznaka, predlog za razmišljanje. Guske, koze, konji, psi, ribe...
cirkusanti, kaluđeri, Cigani, motoraši, skitnice... čine ogromnu scensku
kompaseriju kojom Janežič gradi moćne, simultane scenske slike, a
svetlosnim snopovima fokusira krupne planove protagonista i izdvaja
prostore ključnih dramskih prizora.
Muzika Borisa Kovača, u živom izvođenju tri orkestra: etno zvuk (pogotovo
kad hor preuzima funkciju antičkog Hora) podvučen kurtvajlovskim reskim
tonovima (u funkciji evokacije brehtijanskog teatra). I duge tišine koje
se "čuju".
Jasna Đuričić (Majka kurva što je ostavila dete, Udovica koja je bila u
velikom svetu) već u (prvoj) sceni opraštanja od deteta koje, u napola
presečenom kanistru za benzin, spušta u reku, podiže emociju predstave u
neslućene visine... Bol - do neizdržljivosti.
Potom plačemo i smejemo se sa kaluđerima (Jugoslav Krajnov, Dušan
Jakišić, Nenad Ćirić, Aleksandar Gajin, Strahinja Bojović, Igor Pavlović,
Boris Liješević) i bebom, potom dečakom Nahodom (Maksim Filipović i
Grigorije Jakišić, glumačka deca, tako mali a već glumci).
Kletva Ciganke dojilje (Jovana Stipić), koja, poput Sfinge, zna Nahodovu
tajnu, potresno izgovorena i otpevana... Nahod Simeon, kopile, strasni
pustolov na putu ka spoznaji, s Trbuljom gazdaricom u selu (izvanredna,
poput neke "majke Hrabrost" koja, umesto kolica, vuče svog
nepokretnog muža - Vladislav Kaćanski u najboljem izdanju - svoju prvu
ljubav, Draginja Voganjac) naučiće kako se voli žena i biti, opet,
ispraćen kletvom, upoznati, s Tako devojčicom koja hoće u veliki svet
(uverljiva kao melodramska junakinja Jovana Mišković) "idilu"
braka i pobeći glavom bez obzira, u naručje, "u utrobu" -
sopstvene majke.
Taj susret, taj "grom iz vedra neba", tu pobedu Sudbine, Jasna
Đuričić i Boris Liješević (Nahod Simeon kopile, "lep kao devojka
Sima Simeon") odigrali su tek pogledima, ali sa snagom koja se u
vidu jeze prenosi na gledalište... Po vokaciji reditelj, u ovoj predstavi
asistent reditelja, Boris Liješević je, silom prilika, uskočio u naslovnu
ulogu i doneo taj lik s nekom prirodnom uverljivošću i sa senzibilitetom
koji privatno poseduje, a poslednjim songom "Hoću da me nema"
stao je glumački ravnopravno i uz samu Jasnu Đuričić.
Tekst "Nahod Simeon" Milena Marković napisala je po porudžbini
Srpskog narodnog pozorišta, koje je želelo da Sterijine jubileje obeleži
pomalo nekonvencionalno. Istoimena predstava je nastala u koprodukciji
SNP i Sterijinog pozorja, koje se u ovom slučaju, prvi put u svojoj
istoriji, pojavljuje u ulozi producenta. Velika i značajna predstava, u
umetničkom i produkcijskom smislu. Darinka NIKOLIĆ (Dnevnik, 6. jun 2006.)
Super je!
ОдговориИзбриши